Ako je vjerovati onima upućenijim od prosječnih čitatelja vijesti, zgranutih nad svakom novom, razloga za zabrinutost – ima :-) Uvijek se negdje ratovalo, gladovalo i trpilo, ali i vjerovalo da to neće dovijeka, no najmoćniji ljudi koji vode utrku puno goru od nuklearne, a to je ona da ovladaju očigledno neukrotivom supeinteligencijom, možda nemaju problema s tim da nas ona ostavi gladne, gole i bose, kako su to do sada radile samo banke. Sve te beskorisne milijarde kojima treba dati plaću, hranu, obrazovanje i zdravstvo, sve to, što se njih tiče, može sutra nestati. A oni upućeniji tvrde da će tako i biti, ostalo nam je još par godina, kažu. Ako su se čak i na Titaniku uspjeli dogovoriti oko zadnje pjesme, možda možemo i mi oko nekoliko, za kraj. Ili novi početak, vrag će ga znati...
Ljeto je pa su glazbenici, kao puž golać, uvukli rogove, ne provociraju novim izdanjima, već po obali ubiru plodove oprobanih hitova, jer valja se potkožiti za jesen i zimu u kojoj na vrhovima ljestvica popularnosti nema mjesta za sve. Jedan od boraca, ali ne za popularnost, već za bolje sutra je Darko Rundek. Nedavni dokumentarac „Treći svijet“ o najboljem albumu Haustora, koji njima nije vratio dobrim, ni zaradom, ni kritikom pa ni publikom, pokazao je kako su vodeća dvojica imala prijepore umjetničke, a ne financijske prirode. Obojica su i dalje niskobudžetni, srednjeprofitabilni i visokocijenjeni među svojom publikom, Rundek naročito svojim aktivizmom.
Nedavno je Rundek s Ekipom održao nastup na Šalati, na pozornici su mu se pridružili i originalni članovi Haustora Capri i Zexa, a sve zbog obilježavanja 41 godine od izlaska albuma Haustora „Bolero“. No, osim raspjevanog pogleda unatrag, Rundek je, u svjetlu trenutne borbe aktivista protiv gradnje mega farmi pilića u Hrvatskoj, zavapio za ukidanjem svih klaonica na svijetu, bilo u prehrambene, bilo u ratne svrhe.
U sušnoj sezoni ljetnih vijesti primjećuje se nešto što bi u vrijeme kad svi objavljuju i najavljuju prošlo nezapaženo, recimo pred Božić, kad se svi nadaju pogoditi ukus publike koji bi ih autorskim pravima zbrinuo do kraja života. Tako su se svi koji glazbu prate makar na pola uha silno uzbudili što će po prvi put zajedno nastupiti Prljavo kazalište i Parni valjak. I ne, neće nastupiti sutra, za mjesec dana ili uopće ovog ljeta, nastup je najavljen za godinu dana.
Svi su već zaboravili da je Parni valjak već bio poznat i priznat dok su Prljavci tek počinjali, svi su zaboravili i da je Parni valjak već barem jednom bio na oproštajnoj turneji, svi su zaboravili da trenutno postoje dva Prljava kazališta, ali nitko nije zaboravio nijednu od pjesama koje će se na tom, još uvijek po pitanju detalja, maglovitom koncertu moći čuti. Bit će to pjesmarica mnogih djetinjstava i mladosti, mnogih ljubavi i slomljenih srca, i mnogi će povesti djecu i unuke i reći, eto tako je zvučala glazba, dok je još svima bila važna.
Ljeto donosi ljubav, u duru i molu, veselu kad počinje, plačljivu kad zadnji zajednički zalazak ne gasi samo sunce u sivom morskom plavetnilu nego i ljubav koja je trebala biti zauvjek, ali je, eto, potrajala tek do kraja ljetovanja. Davnih je dana Nina Badrić opjevala ljubav za koju neće moliti, i za koju se neće boriti, i već tu vidite da stvari baš nisu završile najbolje, bez obzira što o tome kažu trač rubrike tabloida. Ali, Nina ko Nina, i njoj je vrućina pa je dala da se pokušajem stvaranja ovoljetnog klupskog hita pozabavi netko drugi, a rezultat je plesni remix njenog velikog hita „Ja za ljubav neću moliti“ koji je nedavno odjekivao i s pozornice splitske Ultre, znate, onog festivala na kojem publika, ali i izvođači, najveći dio vremena drže ruke u zraku. Malo se svira, još manje sluša, ali se zato pleše od jutra do sutra.
