Što kad se Njemačka pregrije?

Možda se pitate zašto baš Njemačka tako teško podnosi trideset i pet stupnjeva. Odgovor se nalazi u porastu broja vrućih dana ali i u desetljećima izgradnje stanova i kuća kojima je zadatak da čuvaju toplinu, a ne da se hlade. Klima uređaji smatrali su se nepotrebnim luksuzom. Par dana temperature preko 25 stupnjeva može se preživjeti i bez toga. Posljedica? Danas ljudi sjede u tramvajima bez klimatizacije, škole skraćuju nastavu, a poslodavci uvode posebna pravila za rad na visokim temperaturama. Saša Bojić i ja danas razgovaramo o toplinskim valovima, rekordima i vječnoj dilemi - trebamo li zatvoriti sve prozore u kući ili pustiti zrak da kruži?

Kad sam se prije desetak godina doselila u Njemačku, ostala sam jako iznenađena kada sam shvatila da je klima uređaj gotovo egzotična pojava.

Klima je ovdje nepotrebna, kažu. Nije baš ekološko rješenje, a tih par pretoplih ljetnih dana može se preživjeti uz otvorene prozore i spuštene rolete, možda poneki jeftini ventilator iz bilo kojeg maloprodajnog lanca.

Ali danas više nitko ne govori o 'nekoliko toplih dana'.

Govorimo o toplinskim valovima, rekordima i upozorenjima liječnika.

Svjetska zdravstvena organizacija danas toplinu naziva jednom od najvećih prijetnji zdravlju u Europi, a njezin europski direktor Hans Henri Kluge kaže da su toplinski valovi postali nova realnost, a ne iznimka.

Ovih dana gotovo da nema njemačkog medija koji ne izvještava o novom toplinskom valu. Njemačka meteorološka služba, Deutscher Wetterdienst, gotovo svakodnevno izdaje upozorenja na ekstremne vrućine, a liječnici upozoravaju da ovakve temperature nisu samo neugodne nego i opasne za zdravlje.

I dok mnogi od nas gledaju termometar i pitaju se kako ćemo preživjeti još jedan dan s 35 ili 37 stupnjeva, jedno je pitanje možda još važnije.

Je li ovo novo normalno?

Nažalost, odgovor znanstvenika glasi: vrlo vjerojatno da.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije i Europske službe Copernicus, Europa je kontinent koji se zagrijava najbrže na svijetu. Prosječna temperatura raste brže nego na drugim kontinentima, a toplinski valovi postaju sve češći, dulji i intenzivniji.

Drugim riječima, ovo više nije ono ljeto koje ćemo pamtiti kao "ono kad je bilo strašno vruće". Ovakva ljeta polako postaju pravilo što stavlja Njemačku u nezgodnu situaciju.

Njemačka se drži infrastrukture i nepisanih pravila koja su postala zastarjela. Godinama se ovdje gradilo tako da kuće zadržavaju toplinu tijekom zime. Klima uređaji smatrali su se gotovo nepotrebnim luksuzom.

I zato se danas stanovi pogotovo u većim gradovima pretvaraju u pećnice. U mnogim školama nema klimatizacije, čak ni konkretnije ventilacije. Brojni tramvaji i dalje voze bez rashladnih sustava. A noći više nisu dovoljno hladne da se svi ti prostori mogu ohladiti do idućeg dana.

A liječnici navode da je upravo to jedan od najvećih problema jer se ni tijelo tijekom noći jednostavno ne uspije dovoljno ohladiti.

Kako si pomoći? U koji uređaj uložiti? Zna Saša Bojić.

Svakome je potrebna nekakva vrsta rashlađivanja pa nam reci kakvi rashladni sistemi nam stoje na raspolaganju.

U zavisnosti od toga kakav prostor želimo da rashladimo, na raspolaganju nam je pet osnovnih vrsta uređaja koji rashlađuju vazduh. Tu ne računam ventilatore koji samo pokreću vazduh pa nam daju osećaj niže temperature. Dakle, krenimo najpre od osnovne vrste sprava koje zaista rashlađuju vazduh, a to su mobilni klima-uređaji, ona najčešće bele kutije koje imaju format nešto manje veš-mašine. One, kao i veći, takozvani split-uređaji, koriste rashladni gas. 

Dakle, rashladno sredstvo se najpre sabija, pri čemu mu se podiže temperatura. Onda on ulazi u kondenzator, gde toplotukoju je stvorio preuzima ventilator koji je izduvava kroz crevo. To je ono crevo koje ljudi obično gurnu kroz odškrinut prozor u nedostatku specijalnog otvora za to. Što naravno nije baš optimalno, jer kroz prozor onda ulazi toplota spolja, pa se mi kao korisnici nadamo da ta spoljna toplota neće biti toliko relevantna. 

Na svom putu kroz aparaturu, rashladno sredstvo prolazi kroz ekspanzioni ventil, gde mu padaju pritisak i temperatura, pa postaje vrlo hladno. Potom ulazi u komoru – isparivač – preko koje ventilator izduvava hladan vazduh u sobu. 

To su oni sistemi sa rastegljivom i fleksibilnom izduvnom cevi koju možemo da savijamo da bismo njen kraj smestili u prozor. Nedostatak sistema je i u tome što se i kroz samu cev deo toplog vazduha ipak vraća u prostoriju. Ipak, ovi uređaji rade posao, posebno ako su u manjim prostorijama. Ono sa čim treba računati je buka, jer su prilično glasni. 

Tko ih proizvodi i koliko koštaju?

Najpoznatiji brendovi su DeLongi (DeLonghi), Virpul (Whirlpool), Trotek (Trotec) i  Hanivel (Honeywell) a cene im se kreću od 200 do 700 evra. Prodaju se u svim prodavnicama bele tehnike ili tipa „uradi sam“, kao što su Bauhaus ili Toom. Imam i lično iskustvo sa takvim uređajem jer ga posedujem desetak godina, uz veliku sreću što izduvnu cev ne moram da zaglavljujem u prozor, već u otvor u zidu iza kojeg je dimnjak. Moram reći da tu spravu nema mnogo smisla držati u usijanom potkrovlju u prostoriji većoj od 20 kvadratnih metara, ali je dobra za manji format prostora. Pravi zaista impresivnu buku, to je brum koji ometa svaki normalan razgovor i posebno gledanje televizije ili slično. Doduše, prednost je što se nalazi na točkićima, pa, kada već stoji u prostoriji, bar možemo da ga pomeramo tako da ne smeta. Moj zaključak – nije loše, ali trebalo je ipak da ugradim split-uređaj, koji je mnogo efikasniji a i tiši.

Pa reci nam onda nešto više o split-uređajima, i postoji li nešto što je između mobilnih klima-uređaja i njih?

Da znaš i da postoji, i to je rešenje koje je u Nemačkoj gotovo nemoguće videti. Dočim je u SAD vrlo popularno. To je prozorska klima. U praksi izgledaju kao pravougaona “kutija” koja visi u prozoru. Prednja strana u sobi ima rešetku i kontrole, a zadnja strana viri napolje i izbacuje toplotu. Danas često imaju i daljinski upravljač, tajmere i osnovni digitalni termostat, ali su obično bučniji od split klime jer je kompresor u istoj prostoriji. Efikasni jesu, ali ne baš elegantni — zato su u Evropi često kompromisno rešenje.

Za razliku od split sistema, sve je u jednoj jedinici: kompresor, ventilator i izmenjivač toplote. Pola uređaja je dakle okrenuto prema spolja (izbacuje toplotu), a pola ka unutra (hladi prostor). 

Što se tiče Nemačke: postoje, ali su vrlo retki. Možeš ih naći u internet-prodaji) i povremeno u diskontima ili uvozu, ali nisu standardna pojava u stanovima. Nemačka gradnja i prozori nisu dizajnirani za takvu ugradnju, pa je montaža nepraktična. Uz to, mnogi stanovi su u zgradama gde se ne želi estetsko narušavanje prozora i fasade. 

Da li je to narušavanje regulirano zakonom?

Nije, ili jeste indirektno, jer je u Nemačkoj ključna stvar da se poštuju lokalni građevinski propisi (Landesbauordnung) i eventualno opštinska pravila. 

Pa to mora posebno da važi za split-klime, ako si mislio da nastaviš sa njima.

Mislio sam – jer je split-klima zapravo idealno rešenje za one koji bi nešto hteli da montiraju kako bi se rashladili, ali je i najskuplje rešenje. Evo o čemu se radi. Ključna ideja split-klime je vrlo jednostavna: toplota se iz prostorije iznosi potpuno odvojeno od prostora koji hladiš, preko zatvorenog kruga rashladnog gasa i spoljašnje jedinice.

Sistem je podeljen na dve jedinice: unutrašnju (u sobi) i spoljašnju (na fasadi ili dvorištu). Između njih cirkuliše rashladno sredstvo kroz bakarne cevi. Unutra se nalazi isparivač koji hladi vazduh u prostoriji, a spolja se nalazi kompresor i kondenzator koji izbacuju toplotu napolje. Ključna razlika u odnosu na mobilne klime je to što vazduh iz prostorije ne ide napolje — samo rashladni gas prenosi energiju. Time se izbegava gubitak ohlađenog vazduha i ne uvlači se topli spoljašnji vazduh nazad.

To su oni uređaji koje na Balkanu vidimo na sve strane, često nagomilane gotovo bez nekog reda, i sa kojih stalno nešto kaplje. 

Tako je,  s tim što i tu postoje najmanje dve klase uređaja, osnovni, čija je cena od 500 do 1500 evra, i premijum-sistemi, od 1500 evra naviše. Bez obzira na to, priča o Balkanu je zapravo priča o tome kako je tehnologija ušla u prostor koji za nju nije bio spreman. Split-sistem je elegantan: unutra hladi, spolja izbacuje toplotu, i proizvodi kondenzat — čistu vodu iz vazduha. Ali ta voda mora negde da ode. U idealnom svetu, ide u odvod, u kanalizaciju, u sistem koji to nikada ne pokazuje javnosti.

Na Balkanu, vrlo često, ona ide — niz zid. I tako nastaje slika koju svi poznajemo: fasada koja nije samo stara ili oronula, nego i “iscrtana” tragovima improvizacije. Klima koja je postavljena da bi rešila problem vrućine, ali je u isto vreme ostavila novi problem — vizuelni i tehnički. Razlozi su jednostavni, ali slojeviti. Instalacije se često rade brzo, bez centralnog planiranja. Stanovi su privatni domen, ali fasada je zajednička — i tu nastaje raskorak odgovornosti. Majstor će uraditi ono što je najbrže i najjeftinije. Vlasnik želi hladnoću odmah. Zgrada kao sistem često ostaje potpuno van priče.

I tako klima postaje simbol jedne šire slike: moderne potrebe u staroj infrastrukturi.

U idelanim uslovima, kažem, to izgleda drukčije: fasade su projektovane unapred, spoljašnje jedinice imaju predviđena mesta. U nekim gradovima se posebno vodi računa o tome da ih ne vidiš sa ulice.

Pa eto u Njemačkoj se ne vide. 

Ne, i to s dobrim razlogom: u praksi, za privatne kuće se najčešće ne traži posebna dozvola ako je instalacija mala i ne menja značajno izgled objekta, ali to može varirati po pokrajini i opštini. Ako je kuća u zaštićenoj zoni (pod zaštitom spomenika ili estetski stroge urbane celine), tada se može tražiti da jedinica bude manje vidljiva ili na dvorišnoj strani.

Međutim, iako je pravno dozvoljeno, u Nemačkoj postoje nepisana pravila: instalateri i vlasnici gotovo uvek preferiraju bočnu ili zadnju (dvorišnu) stranu kuće. Razlog nije zakon, nego kombinacija tri faktora: estetika (da ne “ruži” ulicu), buka (da ne ide ka komšijama ili javnoj strani) i efikasnost (kraće cevi između unutrašnje i spoljašnje jedinice). Zbog toga će ti većina majstora automatski preporučiti dvorišnu stranu, čak i kada fasadna strana nije formalno zabranjena. 

No naravno kada je reč o stanovima u velikim zgradama, tu se stvar komplikuje jer ni opštine ni građevinski ured neće dozvoliti montažu spoljašnjih jedinica po fasadi, pa zato ni nema one slike koju si malopre navela, poznate sa Balkana.

Postoji li onda nešto još bolje od split-klime?

Postoji, ali to je sistem koji možeš da instaliraš samo dok gradiš objekat. To je centralni sistem ili toplotna pumpa sa cenama od 5 do 50 hiljada evra i više, najpoznatije sisteme igrađuju Daikin, Micubiši elektrik (Mitsubishi Electric) i Boš (Bosch).

Tako skupi centralni sistemi za rashlađivanje u kućama i zgradama izgledaju mnogo “nevidljivije” nego split ili mobilne klime, jer je ideja da se hlađenje ne vidi – nego samo oseća. Umesto jedne unutrašnje jedinice u svakoj sobi, ovde postoji centralni uređaj koji distribuira hladan (ili topao) vazduh kroz mrežu kanala skrivenih u plafonu, zidovima ili podovima. U sobama se vide samo diskretne rešetke ili mali ventilacioni otvori, često gotovo neprimetni. Ovi sistemi su tihi, vrlo energetski efikasni i često se integrišu sa pametnim kućama, podnim grejanjem i ventilacijom.

Zato su oni u Evropi standard u luksuznim novogradnjama, hotelima i poslovnim objektima, ali ne i u običnim stanovima. Suština je da to nije “uređaj”, nego kompletan klimatski infrastrukturni sistem kuće ili zgrade.

I na kraju, ako nemamo mogućnosti ni za šta od ovoga što si nabrojao, ostaje nam stari dobri ventilator, s kojim ljudi često mnogo lakše podnose žegu nego bez njega, iako on ne hladi vazduh. 

Pa da - ventilator je najskromniji član porodice rashladnih uređaja. On ne laže da hladi vazduh - on ga samo natera da prestane da stoji. U trenutku kada se lopatice zavrte, prostorija ne postaje hladnija, ali se menja odnos između tela i vazduha. Vazduh više nije gusta, teška masa koja stoji na koži, nego pokretna reka koja stalno skida tanki sloj toplote sa površine tela. I odjednom, 35 stepeni više ne deluje kao kazna, nego kao nešto što se može pregurati.

U tome je ta mala fizička magija ventilatora: on ubrzava ono što telo već pokušava da uradi - da se hladi znojenjem. Kada vazduh miruje, znoj ostaje na koži kao mokra košulja bez izlaza. Kada se ventilator uključi, ta ista vlaga počinje da “nestaje”, isparava brže, a sa sobom odnosi toplotu kao da je krade u prolazu. Zato ventilator ne radi protiv vrućine, nego protiv stagnacije - protiv onog osećaja da je vazduh postao gust kao supa.

I zato ljudi često imaju gotovo emotivan odnos sa ventilatorom u letnjim noćima: on ne rešava problem, ali ga čini podnošljivim. On je kao ventil u psihološkom smislu - stvara iluziju kretanja, vetra, života u prostoriji koja je inače stala u sopstvenoj toploti. I dok klima uređaj obećava hladnoću, ventilator daje nešto skromnije, ali ponekad dragocenije: osećaj da se vrućina može prevariti, makar na nekoliko centimetara oko kože. Za investiciju od 20 evra. 

Ja sam ove godine odriješila kesu i kupila ozbiljan, za čak 45 eura! No osim mog novog ventilatora, promjene se događaju i u njemačkom načinu doživljavanja ljeta, ali - sporo. U novogradnji već dominiraju toplinske pumpe koje ne samo da griju, nego mogu i hladiti. A istovremeno, proizvodnja klima uređaja u Njemačkoj u zadnjih pet godina porasla je za više od 70 posto.

Svjetska zdravstvena organizacija posljednjih godina sve češće govori o toplini kao o jednom od najvećih zdravstvenih rizika u Europi. Regionalni direktor WHO-a za Europu, Hans Henri Kluge, ekstremne je vrućine čak nazvao "tihim ubojicom". Zvuči dramatično, ali je njegova procjena na mjestu jer istraživanja kažu da posljedice takvih vrućina često ni ne povezujemo s toplinom.

Ljudi dožive srčani udar ili kolabiraju zbog dehidracije. Nekome zataje bubrezi. Službeni uzrok smrti u tom slučaju nije toplina iako je ona bila okidač.

Prema procjenama znanstvenika, tijekom velikih toplinskih valova posljednjih godina u Europi prerano umiru deseci tisuća ljudi.

Najveći rizik imaju starije osobe, kronični bolesnici, trudnice, mala djeca te ljudi koji rade na otvorenom.

Osim toga, tu su i mnoga stanja koja možda u normalnim uvjetima ni ne doživljavamo kao kronična ili drugačija.

Recimo, ako imate nizak tlak.

Onda znate onaj osjećaj kada ustanete sa stolca, a sve vam se zacrni pred očima? Ili kada ste cijeli dan umorni i imate osjećaj kao da vam je netko ispustio svu energiju?

Kardiolozi objašnjavaju da se tijekom velikih vrućina krvne žile šire kako bi organizam lakše otpuštao toplinu. Posljedica je pad krvnog tlaka, zbog čega dolazi do vrtoglavice, slabosti pa čak i nesvjestice.

Kod srčanih bolesnika situacija je još ozbiljnija.

Srce po vrućini mora raditi puno jače kako bi održavalo normalnu tjelesnu temperaturu. Njemački liječnici zato svako ljeto bilježe povećan broj hitnih prijema upravo zbog bolesti srca i krvnih žila.

Ako uz to uzimate lijekove za tlak ili diuretike, liječnici savjetuju da obratite dodatnu pozornost na dovoljan unos tekućine i da se, po potrebi, posavjetujete sa svojim liječnikom.

A što je s djecom?

Roditelji dobro znaju da malom djetetu ne možete jednostavno objasniti da je danas prevruće za igralište.

Pedijatri zato preporučuju da se aktivnosti na otvorenom prebace na rano jutro ili večer. Između jedanaest i sedamnaest sati sunce je najopasnije.

Djeca se zagrijavaju brže od odraslih, a često ni sama ne primijete da su žedna.

Zato ih treba redovito nuditi vodom, čak i kada kažu da nisu žedni.

Ako imate bebu, stručnjaci savjetuju da kolica nikada ne prekrivate dekama. To mnogima djeluje logično jer stvaraju hlad, ali zapravo se ispod tkanine temperatura može dodatno povećati, a zrak gotovo uopće ne cirkulira.

Još jedna skupina na koju često zaboravimo jesu stariji ljudi koji žive sami.

Robert Koch Institut već godinama upozorava da upravo oni najčešće postaju žrtve toplinskih valova.

Ponekad je dovoljno nazvati baku, djeda ili susjeda i pitati jesu li popili dovoljno vode ili trebaju li otići u trgovinu.

To može biti mala gesta koja nekome doslovno spasi život. Jer vrućine su puno opasnije nego nam se može činiti. I zato ćemo i dalje ponavljati ono što mislite da ionako već i sami znate, ali je toliko bitno da se ne smije zaboraviti: Pijte dovoljno vode prije nego što osjetite žeđ. Jedite laganiju hranu. Izbjegavajte alkohol tijekom najveće vrućine. Spustite rolete čim sunce obasja prozore. Provjetravajte rano ujutro i kasno navečer. Ako morate obaviti kupovinu ili otići liječniku, pokušajte to učiniti prije deset sati ujutro.

I ono što mnogi zaboravljaju: odmor nije luksuz. Ako vam organizam poručuje da morate sjesti u hlad, poslušajte ga.

Često čujemo kako su i naši roditelji ili bake govorili da je nekada bilo vruće. Zašto se žalimo što idemo sjediti u uredu ili se moramo voziti u tramvaju ili nam smeta što djeca sjede u školi do 15h.

Ljeto je najtoplije godišnje doba i vruće je bilo oduvijek.

I donekle - naravno da jest. Toplinskih valova bilo je oduvijek. Ali nije ih bilo ovoliko, nisu trajali ovako dugo i intenzitet nije bio ovakav.

I desetljeća meteoroloških mjerenja nam to potvrđuju.

Znanstvenici danas gotovo jednoglasno upozoravaju da klimatske promjene više nisu nešto što će se dogoditi jednog dana već se događaju sada. I mi ih osjećamo danas.

Što znači da je vrijeme da se sve češće moraju potezati pitanja kako ćemo prilagoditi gradove, škole, bolnice i svakodnevni život svijetu koji je iz godine u godinu sve topliji.

Jer duga topla ljeta su došla i ne namjeravaju tako brzo otići.

A do tada, čuvajte sebe. Popijte čašu vode. Sklonite djecu sa sunca. Provjerite stare roditelje i susjede.

I sada kada razmišljate kako bi trebali li kupiti ventilator ili klimu, ostaje još samo da saznamo i odgovor na vječno pitanje, na koje možda ni slavna Sfinga nije imala rješenje.

Treba li po vrućini zatvoriti sve prozore i spustiti rolete? Ili ostaviti nešto otvoreno, barem pokoji odškrinut prozor?

Internet kaže da se treba sve zatvoriti. Kaže tako i ChatGPT. Moja baka se ne bi složila s tim. Dakle: rezultat je neodređen.