Što su djed i baka radili 1941.?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 28.07.2026. 29:55 Min.. Verfügbar bis 28.07.2027. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Što su djed i baka radili 1941.?
Stand:
Nenad Kreizer, Filip Slavković, Boris Rabrenović
U Njemačkoj se nedavno razvila rasprava oko jednog portala koji mladima omogućava da saznaju jesu li im djed, baka ili drugi rođaci bili upleteni u nacistički režim. Diskusija je otvorila mnoga nova pitanja. Društva nastala raspadom Jugoslavije se također suočavaju s bolnim pitanjima iz prošlosti. Nenad Kreizer razgovara s povjesničarem Hrvojem Klasićem o odnosu naroda bivše Jugoslavije prema prošlosti, a reporter Filip Slavković predstavlja njemački projekt zavirivanja u obiteljsku prošlost.
Gdje ti je bio djed u Drugom svjetskom ratu, u partizanima ili u ustašama? To pitanje se u posljednje vrijeme sve češće provlači kroz javni diskurs Hrvatske a sve to u sklopu sve jače ideološke polarizacije društva. Isto tako je povijesno problematično izjednačavanje narativa Drugog svjetskog rata što se posebice vidi u umanjivanju recimo žrtava Jasenovca uz istodobno isticanje tragedije Bleiburga. I jedan i drugi narativ koristi i onima koji žele manipulirati tragedijama rata u devedesetima.
Internet sajt catalog.archives.gov
Na Njemačku se gleda kao na uzor kada je u pitanju suočavanje s prošlošću a takvoj percepciji pomaže i nedavni projekt ulaska u arhive članstva u Nacional-socijalističkoj radničkoj partiji, dakle nacističkoj stranci Adolfa Hitlera koji omogućava provjeru članstva bližih članova obitelji a time i ideološko svrstavanje vlastitih predaka.
Ima već pet meseci od kako je američki državni arhiv omogućio slobodan pristup kartoteci bivše Nacionalsocijalističke partije Nemačke. Kolega Filip Slavković je pregledao i te veb-stranice i onlajn-projekte koji su se potom pojavili kako bi olakšali pretragu podataka.
Filipe, šta si utvrdio?
Utvrdio sam – mada to, doduše, tek posredno – da Nemci i Nemice malo znaju o istoriji svojih porodica iz perioda pre i za vreme Drugog svetskog rata. Ne tvrdim da u našem regionu – i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini ali i u Crnoj Gori i u Makedoniji i na Kosovu – svi znaju baš sve o svojim dedama i pradedama; osim da li su bili u partizanima ili četnicima, ili ustašama ili nekim drugim oružanim snagama koje su sarađivale sa nacistima. A pri tom ne mislimo da bilo ko danas ideološki ili u drugom smislu mora biti saglasan sa stranom na kojoj je deda ili pradeda bio tj. u čijoj uniformi je pucao. Prosto je u pitanju činjenica koja je uglavnom poznata: da je deda ili pradeda bio u ratu, ili da ipak nije; odnosno da li je bio u Vermahtu, među nacistima, esesovcima… U Nemačkoj, međutim, zbog straha od sudskih procesa zbog eventualno počinjenih zločina ili pak zbog srama od osude javnosti i bližnjih, u mnogim familijama nije uopšte govoreno o prošlosti ili se pominjala samo osnovna informacija dok je lična sudbina pradede ili dede ostala neizrečena.
Interesovanje za taj period porodične povijesti ipak postoji, to se i sada jasno pokazalo…
To se interesovanje i prethodnih decenija povremeno uvek budilo, uglavnom u vezi s događajima koji bi na istoriju podsećali. Ovaj novi talas zainteresovanosti praktično je pokrenula tehnologija. Pre pet meseci, Nacionalni Arhiv Sjedinjenih Država omogućio je slobodan pristup i čak pretragu kartoteci članova Nacionalno-socijalističke nemačke radničke partije, NSDAP, na svom portalu catalog.archives.gov pod ID-om odnosnom brojem kataloga 12044361. Oko 12 miliona članskih karti iz arhiva NSDAP, nacističke stranke, krajem februara je time postalo slobodno dostupno; i u njima se može tragati prema prezimenu i imenu ili broju članske karte partije. Svi ti podaci su bili digitalizovani tokom prethodnih godina jer su u Vašington bili doneti iz Berlina 1994. Te godine je, naime, američka uprava nad starim nacističkim arhivima, pri tzv. Berlinskom dokumentacionom centru koji je delovao u okviru Ambasade SAD, sva ova originalna dokumenta predala na čuvanje nemačkom Saveznom arhivu, Bundesarchiv, dok je u SAD odnela mikrofilmove na kojima je bila snimljena čitava dokumentacija. A sad su podaci sa mikrofilmova stavljeni na uvid na internetu.
Kako to konkretno izgleda?
Ne izgleda nimalo spektakularno. Zapravo, deluje prilično dosadno. To su jednostavno fotografije hiljada i hiljada članskih karti sa ličnim podacima članova NSDAP-a. Ništa više od toga. Iz njih se pre svega može saznati kada je neka osoba postala član partije, što može da bude pokazatelj da li je ta osoba bila istinski ideološki sledbenica nacista ili im se priključila kasnije iz oportunizma. Partija je, doduše po drugi put nakon što je već jednom bila osnovana 1920. pa zabranjena 1923, osnovana 27. februara 1925. a Adolf Hitler je na vlast došao 30. januara 1933. Po preuzimanju vlasti, nacisti su doživeli talas učlanjenja u tolikoj meri da su privremeno morali da obustave prijem novih članova. Zato istoričari procenjuju da većina onih koji su ušli u stranku od februara 1933. to čine pre svega radi koristi ili iz straha dok su ideološki ubeđeni nacisti u stranci bili već ranije. Dakle, osim tog podatka, mesta prebivališta i eventualno fotografije kao za ličnu kartu, u ovom američkom arhivu se uglavnom ne može naći mnogo više. Ali istovremeno može da bude i početak za dalju pretragu u nemačkim arhivima nakon što se tu ustanovi da je baba ili prababa bila članica NSDAP-a i gde je kao članica partija sve delovala, možda i sa nekakvom funkcijom.
Da li se u toj arhivi nalaze baš sve članske karte NSDAP-a?
Arhiva nije ni potpuna ni sređena. Dakle, u njoj nisu registrovani svi članovi nacističke partije. A ima i puno grešaka koje su nastale tokom mikrofilmovanja i digitalizacije, tokom tih automatskih procesa kojima su obuhvaćeni milioni stranica članski kartica. Potpunu arhivu, ili barem sve što je ostalo dostupno posle rata, ima samo Savezni arhiv u Berlinu. Ali, tamo ništa nije dostupno na internetu već se upiti o pojedinačnim osobama moraju poslati arhivarima. Ti stručnjaci onda idu u kartoteke i ručno pretražuju podatke. Pri tom moraju da poštuju nemačke zakone o arhivskom materijalu prema kojima pravo na lične podatke iz arhiva imaju samo osobe koje su u direktnom srodstvu ili lica koja mogu da dokažu da deluju u javnom interesu, recimo istoričari ili novinari. U poređenju sa tim je onlajn-pretraga bez ograničenja, koju nudi američki arhiv, veliki pomak. A u međuvremenu su redakcije tri velike nemačke izdavačke kuće, nedeljnika Špigel i Cajt i dnevnog lista Zidojče cajtung, na svojim sajtovima omogućile poboljšanu pretragu američkih kataloga uz korišćenje veštačke inteligencije nakon što su podatke proverili za to specijalizovani novinari.
Koliko je takav projekt koristan i koliko je primjenjljiv i na zemlje europskog jugoistoka? O tome u ovom izdanju našeg podcasta govorimo s povjesničarem Hrvojem Klasićem koji se posljednjih godina bori protiv iskrivljavanja povijesne slike u ovom dijelu Europe.
Gospodine Klasiću, kako vi kao povjesničar gledate na tu neku vrstu prozora u prošlost?
Treba reći da ovo je sada možda malo dublji ili malo otvoreniji prozor, kako ste vi nazvali, u prošlost, iako to nije prvi put da se njemačko društvo suočava s vlastitom prošlošću. Nakon Drugog svjetskog rata, ne baš odmah, ali je na neki način bilo i prisiljeno suočiti se prije svega sa tamnim stranama prošlosti, a onda tamo krajem šezdesetih, posebno 68. godine, je taj neki generacijski jaz doprinijeo suočavanju s prošlošću. Tada su mladi ljudi prvi put nakon rata počeli preispitivati vlastite obitelji, očeve, djedove, što su radili, gdje su bili za vrijeme Trećeg Reicha, dakle od '33. do '45. godine.
Sada je možda ovo nadogradnja gdje ustvari na neki način još se produbljuje taj odnos. Ja podržavam kao povjesničar da društvo, da pojedinci imaju volje uopće suočiti se s prošlošću znajući da će sigurno naletjeti i na mračne strane. E, sad, samo je pitanje kako oni koji nalete na takve stvari kojih će biti, sigurno će biti i lijepih epizoda, ali sigurno će biti i mračnih epizoda. Kako, dakle, pojedinac i kako društvo reagira na to. I moram priznati da kao građanin Hrvatske sam vrlo zainteresiran čuti iskustva jer nadam se u skoroj budućnosti da ćemo i mi u Hrvatskoj prošlosti pristupiti na sličan način.
Automatski ste doveli do slijedećeg pitanja. Možete li uopće zamisliti sličan projekt za Hrvatsku ili zemlje bivše Jugoslavije? Postoji li uopće društvena spremnost na tako nešto?
Ma, ovdje se dogodila potpuna inverzija u odnosu. Dakle, ne da postoji spremnost, postoji velika spremnost. Samo što je problem u tome - ako pronađete da vam je djed bio ustaša ili četnik, onda ste ponosni i to je, dakle, nešto po čemu se razlikujemo. Iako sigurno ima u Njemačkoj onih koji bi bili ponosni da čuju da im je djed bio možda u nekakvim formacijama koje inače smatramo da tako kažemo nepodobnima. U Hrvatskoj i u Srbiji je to, nažalost, skoro pa i mainstream.
I da li je to olakšalo pristup tim nacističkim kartotekama?
Očigledno da jeste jer je, prema procenama koje su objavljene, u prva četiri meseca već više od milion i po ljudi pretraživalo ove onlajn-kataloge. Podaci su pri tom iz dve kartoteke NSDAP-a, iz centralne i iz zbirne kartoteke oblasnih odbora partije. U njima, inače, nema najpoznatijih imena osnivača nacističke stranke: Hitlera koji je imao člansku kartu sa brojem 1 ili glavešina kakvi su bili Jozef Gebels, Herman Gering ili Rudolf Hes; kao ni osoba koje su bile u nacistima ali su tek u Saveznoj Republici odnosno Zapadnoj Nemačkoj napravili političku karijeru, poput Kurta Georga Kizingera, Karla Karstensa ili Valtera Šela. Njihove članske karte svesno nisu bile mikrofilmovane jer su za vreme delovanja Berlinskog dokumentacionog centra, od 1945. do 1994, bile čuvane u posebnom sefu kako bi se sprečila krađa ili zloupotreba. Tako su samo originalna dokumenta tih članskih kartica ostala u Saveznom arhivu ali ih Amerikanci nisu poneli sa sobom kada su otišli.
Savezni arhiv Nemačke
Američka posleratna uprava je kartoteke NSDAP-a koristila u Nirnberškim procesima.
Podaci iz dokumentacije o pripadnosti nacističkom pokretu korišćeni su na vojnom sudu za ratne zločine koji je delovao u Nirnbergu tokom deset meseci 1945. i 1946. godine ali i kasnijih suđenja koja su trajala sve do 1949. Ova arhiva je korišćena i u procesu tzv. denacifikacije, kada su savezničke sile odnosno okupacione uprave u poraženoj Nemačkoj proveravale biografije svih koji su bili razmatrani za moguće javne službe ili poslove kao državni činovnici. Čitava kartoteka je inače sačuvana samo zahvaljujući prisebnosti i hrabrosti jednog čoveka. Izvesni Hans Huber je bio šef jednog pogona za obradu stare hartije u Minhenu, gde se nalazila centrala NSDAP-a, a pred kraj Drugog svetskog rata mu je u fabriku donet čitav arhiv s naređenjem da ga uništi – ali on to nije učinio već ga je sakrio i potom predao američkim trupama koje su ušle u Bavarsku.
Arhiv NRW-a u Duisburgu
I tako sada Nijemci i Njemice mogu da traže odgovor na pitanje "da li su baba i deda bili nacisti"?
Odgovor koji se dobije ovim putem, naravno, samo je delimičan. Ove kartoteke obuhvataju samo NSDAP, mada se zna da je u 20 godina postojanja ova partija imala više od deset miliona članova što znači da je „u nacistima“ bio svaki peti punoletni od ondašnjih 70 miliona Nemaca i Nemica, koliko je bilo stanovnika ako se računaju i oblasti anektirane tokom tridesetih godina 20. veka. Ali u ovim arhivama nema podataka o licima koja su bila članovi ideoloških zagriženih a zločinačkih grupacija koje su delovale u okviru nacističkog pokreta: Šturmštafel, skraćeno SS, koji su tokom rata npr. upravljali koncentracionim logorima; i SA, što je skraćeno od Šturmabtajlung, paravojna formacija koja je bila zadužena za uterivanje straha neistomišljenicima u prvim godinama posle osnivanja NSDAP-a, a s dolaskom na vlast postala toliko nasilna i moćna da je bila rasformirana u leto 1934. a njen šef ubijen. I, naravno, posebna arhiva bavi se pripadnicima nemačke vojske iz nacističkog perioda, tada zvane Vermaht, koja je, recimo, bila direktno umešana u ratne zločine od 1941. u okupiranoj Jugoslaviji. Onima koji žele da se bave porodičnom istorijom tog vremena stoga se preporučuje i da upućuju upite arhivima nemačkih saveznih zemlja, recimo onom koji je za Severnu Rajnu Vestfaliju smešten u Duisburgu gde se čuva 1,15 miliona akata o denacifikaciji.
