Od Omiša do Eifela: Život s rizikom od požara. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 19.08.2026. 21 Min. 35 Sek.. Verfügbar bis 19.08.2027. COSMO. Von Maja Maric.
Od Omiša do Eifela: Život s rizikom od požara
Stand:
Maja Marić, Saša Bojić, Amir Kamber
Ekstremne vrućine i dugotrajna suša stvaraju uvjete u kojima se šumski požari šire brže nego ikad. Dok Hrvatska desetljećima živi s tim rizikom, razvija mrežu vatrogasaca, protupožarnih službi i kanadera, Njemačka se izgleda tek mora prilagoditi novoj stvarnosti. Što je s tinjanućim žarištima? Zašto kiša u Eifelu ne mora značiti da je opasnost prošla? O požarima, ekstremnom ljetu i tome koliko smo zapravo spremni za budućnost, u Njemačkoj i Hrvatskoj, razgovaraju Maja Marić i Saša Bojić.
Ljeto je mnogima i dalje sinonim za dugi opušteni godišnji odmor. Sunce, koktel uz bazen, ležanje na suncu i cvrčci u pozadini. Ali posljednjih godina uz ljeto sve češće idu i crvena upozorenja zbog vrućine, presušena zemlja, dim na horizontu i ljudi koji u nekoliko minuta moraju napustiti kuće i hotele jer im se približava požar. Požari su posljednjih dana zahvatili Hrvatsku, Grčku, Španjolsku, Francusku, ali i zemlje koje donedavno nismo automatski povezivali s velikim šumskim požarima, poput Njemačke, Belgije i Velike Britanije.
Požar kod Omiša
Lipanj 2026. bio je drugi najtopliji lipanj zabilježen u Europi. U zapadnoj Europi je najtopliji otkad postoje ovakva mjerenja. No anomalije su normalne kad je vrijeme u pitanju, uvijek je bilo tako, zar ne? Stručnjaci kažu da baš i ne - osam od devet najtoplijih europskih lipanja zabilježeno je samo u posljednjih osam godina. Možda onda više i ne trebamo pričati o ekstremnom ljetu jer upravo gledamo kako izgleda naše novo normalno?
Pa čak i požari nisu više ono što su bili. OK - sami po sebi, oni nisu nova pojava. Posebno ne na Mediteranu. Ali vrućina, suša i vjetar stvaraju uvjete u kojima požar lakše nastaje, brže se širi i teže ga je staviti pod kontrolu. A ove godine slike požara ne dolaze samo s juga Europe. Kako to izgleda iz njemačke perspektive i koliko je Njemačka uopće spremna na požare kakve smo navikli gledati u Grčkoj, Španjolskoj ili Hrvatskoj donosi Saša Bojić.
Saša, krenimo sa zapada, zapravo od požara koji su besneli u Belgiji. Jer se i to odrazilo na Nemačku.
Požar u belgijskom Hoen Venu, nedaleko od Monšaua, još nije sasvim ugašen, ali je kiša tokom noći donela izvesno olakšanje. Na nemačkoj strani, u Monšau-Kalterherbergu, deo stanovnika koji su evakuisani još ne mogu da se vrate kućama. Kiša bi ovih dana trebalo dodatno da pomogne, a prema prognozama se obilnije padavine očekuju od srede do petka. Dakle, najkraće: kiša je požaru ozbiljno pokvarila planove, ali vatrogasci još nisu dobili bitku.
U Belgiji je bilo evakuisano oko 600 stanovnika u opštinama Vem i Bitgenbah u pokrajini Lijež, a vlasti su i turistima preporučile da napuste to područje. Situacija je stabilnija nego prethodnih dana, ali belgijske vlasti i dalje ocenjuju požar kao nepredvidiv: u tresetištu vatra može da tinja ispod površine, pa sama kiša nije dovoljna za potpuno gašenje.
Koliko dugo ta vatra može da tinja ispod površine?
Nema pouzdanih informacija o tome, ali može – danima pa i nedeljama. Tresetišta, to su specifična močvarna područja, predstavljaju idealno gorivo za takozvane „zombi-požare“, jer sadrže ogromne količine nagomilane suve biljne mase. Kada se ugasi vatra na površini, ona nastavlja da tinja pod zemljom. Ne mogu da je ugase ni kiša ni sneg, već čeka povoljne vremenske uslove da se ponovo rasplamsa, i to može da traje danima pa i nedeljama.
A kako je sa drugim lokacijama u Nemačkoj gde su besneli požari?
U mestu Gebhardshajnu u okrugu Altenkirhen u Porajnju-Palatinatu, vatra je u nedelju uveče stigla na svega dvadesetak metara od prvih zgrada. Stanovnici su bili evakuisani, ali su, zahvaljujući brzoj intervenciji vatrogasaca, mogli da se vrate svojim kućama. Požar je stavljen pod kontrolu, a kiša ga je srećom utukla. To je bila samo jedna od više intervencija poslednjih dana. Prema prognozi Nemačke meteorološke službe, stanje bi u toj pokrajini tokom ove sedmice trebalo da se smiri. Opasnost je od sredine ove nedelje ocenjena kao veoma mala.
Pa i ovde blizu našeg Kelna je bila vrlo napeta situacija.
Da to sam mogao i lično da vidim. Krajem prošle sedmice u Hirtgenvaldu u planinskom području Ajfela, izbio je najveći šumski požar u istoriji savezne pokrajine Severna Rajna-Vestfalija. No kiša je dodatno pomogla vatrogascima, posebno u okrugu Direna, preostala su samo pojedinačna žarišta koja se kontrolišu. Na terenu je još oko 400 vatrogasaca i drugih pripadnika službi, dok su helikopteri za gašenje povučeni jer više nisu potrebni. Područje od oko 300 hektara i dalje se nadzire dronovima sa infracrvenim kamerama.
Kada sam upravo na 38 stepeni bio u Direnu pre neki dan, slike su bile prilično nadrealne. Nad grad se nadvio dim požara udaljenog dva kilometra, u jakom kontrastu sa nebom bez oblaka, iz centra grada se taj veliki stub dima video u pravcu juga, a u samom gradu život se odvija potpuno normalno, izgleda kao da se ništa ne dešava. Osim što u zavisnosti od povetarca do grada povremeno stiže miris paljevine.
Požar u Hürtgenwaldu
Kiša je dakle donela poboljšanje pretpostavljam ne samo u tom regionu.
U čitavoj zemlji je situacija znatno bolja nego prethodnih dana. Osim u okrugu Direna i Monšaua, u drugim delovima zemlje bilo je manjih požara, između ostalog kod Šramberga u Baden-Virtembergu, Plauena u Saksoniji, kao i u Palatinatu i Saarskoj oblasti i oni sada svi odreda pod kontrolom.
Zbog kiše, opasnost od šumskih požara u većem delu Nemačke sada je spuštena na nizak ili vrlo nizak nivo, dok je samo na manjim područjima u Meklenburgu-Predbjoj pomeraniji, Bavarskoj i Baden-Viretmbergu rizik još umeren. Najveća pažnja je i dalje je usmerena na Ajfel, posebno na područje uz belgijsku granicu.
Požar u Hohen Vennu
Šta možemo da kažemo o tačnim uzrocima tih požara?
Pa najpre najvažnije: vrućina sama po sebi uglavnom ne pali šumu. Sunce može da zagreje vegetaciju, ali da bi došlo do paljenja, potrebna je mnogo veća koncentracija energije. Zato su suša, visoka temperatura i vetar uglavnom faktori koji omogućavaju požaru da se razvije i brzo širi, ali ne i ono što je izazvalo požar.
Jeste, neki među nama su pre 50 i više godina film “Ta divna stvorenja” o afričkom pustinjskom pojasu. Dokumentaraca Džemija Jusa koji je nekada u Jugoslaviji bio veliki bioskopski hit i svi su upamtili sekvencu iz filma u kojoj se sunčeva svetlost prelama kroz kapljicu vode i pali suvu travu. Ta scena je zapravo stvorila mnjenje o načinu na koji izbijaju požari – svejedno da li u savani ili u šumi, ali to mnjenje nije stopostotno korektno, jer samo teoretski, u idealnim uslovima kap, može da fokusira svetlost na vrlo malu površinu, ali za stvarno paljenje potrebni su odgovarajući oblik kapljice, ugao Sunca, suva materija i dovoljno dugo zagrevanje.
U svakom slučaju šuma ne može da plane samo zato što je vrućina. Znači u igri je ljudski faktor, a to može biti nepažnja, ali i namera. Kako god bilo, izuzetno je teško identifikovati uzrok jednog šumskog požara. Jer to može biti bilo kakav žar koji tinja, opušak cigarete, i naravno požar može biti podmetnut.
Znači nema indicija koje bi ukazivale ne uzroke bilo kojeg od požara o kojima si govorio.
Nema. U Nemačkoj je to posebno zanimljivo: prema podacima nemačkog Saveznog ureda za životnu sredinu, za 2024. godinu čak 43% šumskih požara nije imalo utvrđen uzrok, dok su prirodni uzroci, poput udara munje, činili svega oko 3% slučajeva.
Kod požara u šumi veoma često govorimo o događaju koji je praktično nemoguće forenzički rekonstruisati. Ako neko baci opušak u suvu travu, vatra počne, proširi se na nekoliko hektara, a istražitelji stignu tek kada sve izgori - fizički dokaz opuška može potpuno nestati. Isto važi za malu varnicu, žar iz roštilja, poljoprivrednu mašinu, električni vod itd.
A kada je u pitanju namera – kakva je to namera zapravo?
Pa tu se bar zna zašto ljudi podmeću požare generalno, da tako kažem. Čest razlog je novac koji se dobija od osiguranja. Vlasnik može da izazove požar da bi naplatio štetu. Dešavalo se i dešava se po celom svetu. Zatim, požar može da nekome odogovara ako želi da promeni namenu zemljišta, oslobodi parcelu ili ukloni šumu. Jedan od tipičnih motiva je i osveta – prema vlasniku, susedu, firmi ili instituciji.
I naravno imamo i piromane, odnosno ljude koji imaju patološku potrebu da pale sve oko sebe, mada je piromanija zapravo izuzetno retka pojava. No, zbog nekih poznatih slučajeva, smatra se mnogo češćom nego što jeste. Džon Leonard Or (John Leonard Orr) iz Kalifornije je bio vatrogasni kapetan i istražitelj požara, a istovremeno je sam podmetao požare, najviše u periodu između 1984. i 1991. Smatra se odgovornim za gotovo 2.000 požara, a u jednom od njih poginule su četiri osobe. Uhvaćen je praktično zato što je istraživao požare koje je sam podmetao - dakle, imao je gotovo savršenu poziciju da posmatra sopstvene zločine. Osuđen je na doživotni zatvor.
Dobro a da se vratimo u Nemačku, kako su nadležni reagovali na požare i da li su najavili neke mere bolje zaštite ili slično?
Ministarka poljoprivrede Severne Rajne-Vestfalije Silke Gorisen (CDU) izjavila je tokom velikog šumskog požara u Hirtgenvaldu da postoje naznake da je požar podmetnut. Istraga, međutim, još nije završena. I pokrajinski ministar unutrašnjih poslova Herbert Rojl (CDU) izneo je pretpostavku da su taj požar izazvali ljudi. Zbog mogućnosti da su požari namerno izazvani, poslanik SPD-a u Bundestagu Dirk Vize zatražio je strože kazne. U listu Rajniše post predložio je „povećanje kaznenog okvira za namerno i iz nehata izazvano podmetanje požara“.
Za namerno podmetanje požara u Nemačkoj je trenutno predviđena kazna zatvora od najmanje godinu dana, dok se dela počinjena iz nehata mogu kazniti i novčanom kaznom.
I sada, na kraju koji je ako tako mogu da kažem bar privremeno bio srećan, jer nije bilo ljudskih žrtava.
To je tačno, no, šteta na prirodi je ogromna: stradalo je oko 300 hektara šume, odnosno površina od oko 420 fudbalskih terena. Najvažnije je da sada vatrogasci ne napuštaju teren. I kao što sam rekao na početku, kiša može da ugasi plamen na površini, ali ne mora da ugasi vatru ispod površine. Ako je gorivi materijal dovoljno suv i požar je već prodro dublje, vatra može da tinja u zemlji, korenju, tresetu ili debelom sloju humusa. Tada kiša površinu pokvasi i spolja izgleda kao da je požar završen, ali žar može ostati živ satima, danima, pa čak i nedeljama. Kada se površina ponovo osuši i pojavi se vetar, takvo žarište može ponovo da bukne.
Zato je upravo treset posebno nezgodan: može da gori veoma sporo, gotovo bez plamena, i nekoliko desetina centimetara ispod površine. Kiša tu pomaže ogromno, ali često nije dovoljna - vatrogasci moraju da natapaju tlo velikim količinama vode i potom proveravaju temperaturu, često termalnim kamerama. Upravo zato se kod požara u Hohen Vennu toliko govori o „podzemnim“ žarištima.
Zato vatrogasci posle kiše ne odlaze odmah - često danima patroliraju i traže toplotne tačke.
I dok su ovakvi požari u Njemačkoj rijetkost, ako ste odrasli negdje uz Jadran, vijest da ljeti gori Dalmacija vjerojatno vas, nažalost, neće posebno iznenaditi. Požari su desetljećima dio mediteranskog ljeta. Gore Hrvatska i Crna Gora, Albanija, Grčka; požari svake godine pogađaju i Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Sjevernu Makedoniju.
Nije ugodno za reći, ali ponekad ih se doživljava gotovo rutinski. Ljeto je. Vruće je. Negdje gori. Doći će vatrogasci. Ako je požar veći, doći će kanaderi. I Hrvatska je, upravo zato što s požarima živi desetljećima, razvila prilično velik sustav za borbu protiv njih. Ove je godine u vatrogasnom sustavu gotovo 35 tisuća dobrovoljnih i nešto više od četiri tisuće profesionalnih vatrogasaca.
Raspolažu sa više od pet tisuća vatrogasnih vozila, a tijekom ljeta dodatne snage s kontinenta raspoređuju se na Jadran. Od sredine lipnja radi i Operativno vatrogasno zapovjedništvo u Divuljama kod Splita. Tamo se koordiniraju vatrogasci na terenu, Hrvatska vatrogasna zajednica, vojska, policija i Civilna zaštita.
Drugim riječima, kad negdje na obali izbije veliki požar, ne odlučuje svaki DVD, svako dobrovoljno vatrogasno društvo, ili grad za sebe što će dalje. Lokalni vatrogasci prvi izlaze na teren. Ako požar preraste njihove mogućnosti, uključuju se dodatne snage iz županije, zatim vatrogasci iz drugih dijelova Hrvatske, a prema potrebi i zračne snage.
I tu dolazimo do vjerojatno najpoznatijeg simbola borbe protiv požara u Hrvatskoj: kanadera. Canadair CL-415 napravljen je upravo za gašenje požara. Ne mora se nakon svakog izbacivanja vode vraćati u zračnu luku. Spusti se nisko nad more ili drugu dovoljno veliku vodenu površinu i u svega nekoliko sekundi, bez zaustavljanja, napuni spremnike s oko šest tona vode.
Zato ih tijekom velikih požara uz obalu možemo gledati kako praktički kruže između mora i požarišta. Uz njih Hrvatska koristi i manje Air Tractore, koji nose manje vode, ali su vrlo korisni za brzu intervenciju i požare na zahtjevnom terenu.
Za ovogodišnju protupožarnu sezonu Hrvatska je predvidjela angažman Canadaira i šest Air Tractora. Ali važna je jedna razlika: broj aviona koje država posjeduje nije uvijek jednak broju aviona koji su baš tog dana spremni poletjeti. Zrakoplovi moraju na redovne servise i održavanje, a kod velikog broja istodobnih požara kapaciteti se vrlo brzo rasporede na više mjesta.
To se možda najbolje vidi kada dođe dan u kojem gori na nekoliko lokacija odjednom. Primjerice, početkom srpnja u samo 24 sata u Hrvatskoj su zabilježene 174 vatrogasne intervencije. U njima je sudjelovao 741 vatrogasac, 255 vozila i 13 protupožarnih zrakoplova.
Dakle, sustav postoji i velik je. A ni ulaganja nisu mala. Hrvatska vatrogasna zajednica za ovu godinu ima planirane rashode veće od 80 milijuna eura. Dio tog novca odlazi na profesionalne postrojbe i lokalno vatrogastvo, dio na opremu i projekte kojima se dodatno jačaju kapaciteti.
Ali pitanje je hoće li sustav projektiran za požare kakve poznajemo biti dovoljan za požare kakve ćemo imati u budućnosti. Jer struka upozorava da se mijenjaju upravo uvjeti u kojima vatrogasci rade. Dulja razdoblja bez kiše isuše vegetaciju. Toplinski valovi postaju intenzivniji. A kada se tome pridruži jaka bura ili drugi vjetar, požar se može širiti tolikom brzinom da više nije dovoljno samo imati ljude i tehniku.
Presudne postaju minute. To smo ovih dana vidjeli i kod Omiša. Požar se tijekom noći velikom brzinom spustio prema naseljenom području. Izgorjelo je oko tisuću hektara, oko tisuću stanovnika i turista moralo je biti evakuirano, deseci ljudi su ozlijeđeni, a jedna je osoba poginula. U gašenju je u jednom trenutku sudjelovalo gotovo 300 vatrogasaca, oko 90 vozila i četiri zrakoplova.
Nakon požara otvorilo se i pitanje upozoravanja stanovništva. Hrvatska raspolaže sustavom SRUUK - to je kratica za Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama. Pomoću njega se ljudima na određenom području u kriznoj situaciji može poslati upozorenje izravno na mobitel. Kod Omiša nije bio aktiviran, što je nakon požara izazvalo kritike i pitanje kada bi se takav sustav zapravo trebao koristiti. Ali Omiš je prije svega pokazao koliko brzo veliki požar danas može postati neposredna prijetnja ljudima. Nešto što smo gotovo zaboravili. Trebamo li se onda, kad ljeti negdje u Hrvatskoj vidimo stup dima, osjećati sigurno?
Evakuisano stanovništvo je u Omišu smješteno u sportsku halu
U određenoj mjeri - da. Hrvatska ima veliko iskustvo s požarima, organiziran vatrogasni sustav, tisuće profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca i jednu od rijetkih specijaliziranih protupožarnih zračnih flota u ovom dijelu Europe. Ali ni najbolji sustav ne može garantirati da će svaki požar biti brzo ugašen. Posebno kada se istodobno spoje ekstremna vrućina, potpuno suha vegetacija i jak vjetar.
I upravo bi to mogao biti najveći izazov sljedećih desetljeća. Kako prilagoditi cijeli sustav tome da ekstremni požari više nisu nešto što se događa jednom u nekoliko godina. To znači ulagati u vatrogasce i opremu, ali i u prevenciju: održavanje šuma i protupožarnih puteva, nadzor terena, rano otkrivanje požara, upozoravanje stanovništva i jasne planove evakuacije. Jer iako na Mediteranu požari nisu novost, uvjeti u kojima nastaju - jesu.
