Koliko daleko biste otišli da dobijete dijete?

Stand: 18.08.2026, 17:00 Uhr

Maja Marić, Nenad Kreizer, Amir Kamber

Surogat-majčinstvo je u Njemačkoj zabranjeno, ali to ne sprječava neke da odu u inozemstvo kako bi uz pomoć surogat-majke dobili dijete. Među njima je jedan od najpoznatijih političara CDU-a, Jens Spahn, koji je posegnuo za uslugom surogatstva u SAD-u. Dvostruki moral ili temeljno ljudsko pravo? Maja Marić i Nenad Kreizer govore koliko takav postupak u inozemstvu košta, tko se nakon povratka u Njemačku pravno smatra roditeljem i zašto su članovi Njemačkog etičkog vijeća oko ove teme podijeljeni.

Medicina danas nudi nevjerojatno mnogo mogućnosti. Hormonske terapije, inseminaciju, tj. potpomognutu oplodnju, IVF, ICSI, donaciju sperme. Postoje i zamrzavanje jajnih stanica, genetski testovi embrija i čitav niz dodatnih tretmana koji obećavaju povećati šanse za trudnoću. Ali neke stvari koje su u drugim zemljama dopuštene, poput donacije jajnih stanica ili surogatstva, u Njemačkoj su zabranjene. Tko ima dovoljno novca, može otići u inozemstvo, npr. u SAD, točnije u Kaliforniju. u Njemačkoj gdje jedan ciklus umjetne oplodnje može stajati i do 10.000 eura. Poznata njemačka influencerica Anna Adamyan ispričala je da su ona i suprug na putu do prvog djeteta potrošili oko 65.000 eura.

No, da preciziramo, što reproduktivna medicina danas stvarno može?

Priča počinje sa hormonskim terapijama i inseminacijom, drugim riječima, potpomognutom oplodnjom unutar tijela. A onda se ide do tzv. IVF-a i ICSI-ja. IVF je kratica za In Vitro Fertilization (oplodnja in vitro): jajna stanica i spermiji stave se zajedno u laboratoriju i spermij sam oplodi jajnu stanicu. ICSI je, pak, kratica za Intracytoplasmic Sperm Injection (intracitoplazmatska injekcija spermija). U tom slučaju embriolog odabere jedan spermij i ubrizga ga izravno u jajnu stanicu. Često se koristi kada postoji problem s brojem, pokretljivošću ili kvalitetom spermija.

Kao što vidimo, današnja medicina zaista može puno. Međutim, ono što će vam liječnici često naglasiti je da on što medicina ipak ne može jeste - garantirati trudnoću niti poništiti utjecaj dobi, posebno dobi jajnih stanica.

Pri svemu tome treba napomenuti: U Njemačkoj zakonsko zdravstveno osiguranje pod određenim uvjetima pokriva polovicu troškova umjetne oplodnje, najčešće do tri pokušaja IVF-a ili ICSI-ja. Ali ono što se dodatno nudi u klinikama često plaćate sami.

Postoji cijelo tržište takozvanih IVF dodataka: dodatnih testova, lijekova i laboratorijskih postupaka koji mogu koštati stotine ili tisuće eura. No to što ste ih spremni platiti ne znači da će oni nužno i 'raditi'. Za mnoge od njih nema dobrih dokaza da zaista povećavaju šansu da na kraju dobijete dijete.

I kada nakon nekoliko neuspjelih pokušaja očaj raste, neki parovi krenu razmišljati o surogatstvu, koje je u Njemačkoj zabranjeno i o kojem se ovih dana u javnosti mnogo raspravlja.

Više o tome zna Nenad Kreizer.

Nenade, zašto se o surogat majčinstvu u posljednje vrijeme toliko priča u Njemačkoj?

Povod je afera oko, sada već bivšeg predsjednika Unijinog zastupničkog kluba Jensa Spahna. On i njegov suprug postali roditelji putem surogat-majčinstva; dijete je rodila surogat-majka u SAD-u. Nekoliko dana kasnije uslijedila je Spahnova ostavka na mjesto šefa kluba. Razlog su bili prigovori oko dvostrukog morala. Spahnu se prigovaralo da je kao političar pridonio tome da drugi u Njemačkoj ne smiju ostvariti želju za djetetom, na takav način, a sam je s mnogo novca zaobišao zabranu u inozemstvu. CDU je naime striktno protiv mogućnosti korištenja usluge surogat majčinstva.

Prije nego što pređemo na sam zakon: što stručnjaci iz područja etike, jer ovo je osim zdravstvenog i prije svega etičko pitanje, kažu o ovoj problematici?

Predsjednik Njemačkog etičkog vijeća Helmut Frister pozvao je na otvorenu javnu raspravu, uz argument da neispunjena želja za djetetom nije "lifestyle-problem" nego za mnoge egzistencijalno pitanje, dok su mu se članovi vijeća Jochen Sautermeister i Gregor Thüsing javno usprotivili, ukazujući na zdravstvene rizike, psihički pritisak i instrumentalizaciju pogođenih.

Kakve su reakcije u javnosti?

Javnost je kao i stručnjaci podijeljena: u anketi za Bild 41% smatra zabranu pogrešnom, 39% ispravnom, a visokih 20% nije se izjasnilo.

A kako izgleda zakon koji regulira ovo područje?

Njemačka nema jedan "zakon o surogatstvu", nego se zabrana temelji na dva zakona. Prvi je zakon o zaštiti embrija. Njime je kažnjiva umjetna oplodnja žene spremne da dijete nakon poroda prepustiti trećima te prijenos tuđeg embrija na takvu ženu. Zakon kažnjava prvenstveno liječnika. Sama surogat-majka i osoba koja želi trajno preuzeti dijete ostaju nekažnjive.

Drugi zakon koji u Njemačkoj onemogućava surogat majčinstvo je zakon o posredovanju pri posvojenju. I ovdje zakon ne kažnjava surogat majku i onoga tko to majčinstvo naručuje nego samo onoga tko posreduje između njih dvoje.

I na kraju građansko pravo koje definira da je majka uvijek žena koja je dijete rodila, neovisno o genetskom podrijetlu ili ugovoru; ugovori o surogatstvu su po njemačkom pravu ništavi.

Kako to funkcionira u inozemstvu?

Pravna situacija u Njemačkoj s jedne i želja mnogih parova za djecom s druge strane je stvorila nešto što se naziva "surogat-turizmom".

SAD, gdje su i sam Spahn i njegov suprug posegnuli za uslugom surogatstva, je omiljeno odredište jer nema saveznog uređenja, nego svaka savezna država odlučuje sama.

Kalifornija vrijedi kao najliberalnija i pravno najsigurnija. Ovdje se ugovori sudski potvrđuju, a ključan je instrument tzv. pre-birth parentage order, sudska odluka koja dijete već tijekom trudnoće pravno pripisuje naručiteljima, pa se u rodnom listu odmah upisuju oni, a ne surogat-majka.

Koliko to košta buduće roditelje?

Ukupni troškovi u SAD-u dosezali su prema jednoj studiji već 2022. do 200.000 dolara. No postoje i mnoga druga jeftinija odredišta poput dok se, navodno, u Ukrajini nude aranžmani od oko 50.000 eura.

No problemi mogu nastati nakon povratka u Njemačku. S čime se roditelji ovdje suočavaju?

Unatoč apostilu na rodnom listu, dakle pravnog priznanja dokumenta iz jedne zemlje u drugoj, ključno je priznanje roditeljstva pred matičnim uredom. No on može osporiti američki rodni list jer njemačko pravo majkom smatra rodilju.

Kako su sudovi do sada odlučivali?

Ako postoji strana sudska odluka o podrijetlu, njezino priznanje ne krši automatski njemački zakon barem kad je jedan od naručitelja genetski povezan s djetetom tj. ako su majka ili otac biološki vlasnici tzv. genetskog materijala. Njemački Savezni visoki sud (BGH) je tu praksu potvrdio u jednom slučaju gdje je surogat majka bila iz Meksika. No u istoj presudi je navedeno da bez ikakve genetske veze s djetetom naručitelji moraju ići putem posvojenja.

Ako strane odluke o roditeljstvu nema i dijete se ubrzo nakon poroda dovede u Njemačku, primjenjuje se njemačko pravo i surogat-majka ostaje pravna majka. Genetski nepovezani roditelji status tada u pravilu stječe samo posvojenjem pastorka ili sudskim putem. Ukratko: korištenje surogatstva u inozemstvu nije kažnjivo, ali roditeljstvo se ne priznaje automatski.

Jesu li nakon ove najnovije rasprave predviđene neke zakonske promjene?

Komisija za reproduktivno samoodređenje koju je 2023. osnovala tadašnja vlada preporučila je 2024. zadržavanje načelne zabrane, ali i dopuštanje altruističnog surogatstva, dakle surogatstva kao neku vrst usluge iz dobrih namjera, pod strogim uvjetima — primjerice u bliskom prijateljskom ili rodbinskom odnosu. Koalicijski ugovor CDU/CSU-SPD vlade na snazi od svibnja 2025. izričito ne predviđa izmjenu zakona.

CDU je na stranačkom kongresu u veljači 2026. čak pooštrio stav: ni altruističko surogatstvo nije spojivo s vrijednostima stranke zbog "visokog rizika od izrabljivanja, zaobilaženja i zlouporabe".

Koalicijski partner Unije SPD još, kako se navodi, traži jedinstvenu poziciju, Zeleni traže raspravu u Bundestagu na temelju izvještaja komisije, FDP želi legalizirati nekomercijalno surogatstvo, dok Ljevica i AfD traže i zabranu "kupnje u inozemstvu" — po tzv. talijanskom modelu, gdje je korištenje usluga surogat-majke u inozemstvu zabranjeno.

Američki, točnije kalifornijski, model roditeljstva kod surogatstva ne polazi nužno od našeg intuitivnog načela da je majka djeteta uvijek ona koja ga je rodila. Zbog toga, ako je postupak pravilno proveden, surogat-majka nakon poroda ne predaje "svoje" dijete budućim roditeljima niti ga oni moraju posvojiti - jer pravno gledano nikada nije ni bila majka tog djeteta. Polazi se od toga da je ona nosila dijete drugih osoba, koje su od početka u postupak ušle s namjerom da budu njegovi roditelji.

Genetska povezanost pritom također nije nužno presudna. Kod muškog homoseksualnog para, primjerice, može se koristiti jajna stanica donorice i spermij jednog od partnera, dok treća žena iznosi trudnoću. Donorica jajne stanice nije pravna majka, ali to nije ni žena koja je dijete rodila. Pravni roditelji mogu biti dvojica muškaraca koji su pokrenuli postupak.

S druge strane Njemačka zabranjuje surogatstvo. Istodobno njemački zakon ne može jednostavno zabraniti svojim građanima da odu u državu u kojoj je takav postupak legalan. Time se stvara situacija u kojoj nešto što je u Njemačkoj zabranjeno postaje dostupno onima koji imaju dovoljno novca da cijeli postupak provedu u inozemstvu.

A upravo novac predstavlja jednu od najvećih etičkih dilema surogatstva.

Američko društvo za reproduktivnu medicinu smatra da visoka financijska naknada surogat-majci može biti etički prihvatljiva, jer trudnoća traje devet mjeseci, uključuje medicinske rizike, preglede, ograničenja i porod. S druge strane, upozoravaju da naknada ne smije biti toliko visoka da postane oblik financijskog pritiska.

Kritičari komercijalnog surogatstva upravo tu vide opasnost od eksploatacije. Ako žena pristaje na surogatstvo zato što joj naknada, jednim potezom, omogućuje da prehrani obitelj, plati liječenje ili riješi dugove, možemo se pitati gdje završava njezina slobodna odluka, a gdje počinje ekonomski pritisak. Drugim riječima, pretvara li se trudnoća u uslugu, a žensko tijelo u robu, koju viši slojevi društva mogu kupiti od žena iz nižih slojeva društva?

Zagovornici odgovaraju argumentom tjelesne i reproduktivne autonomije: ako odrasla žena razumije i prihvata zdravstvene i emocionalne posljedice i slobodno želi iznijeti trudnoću za nekoga drugoga, zašto bi joj država to smjela zabraniti?

No pravni ugovor o surogatstvu ima i jasnu granicu jer ne može ukinuti tjelesnu autonomiju trudnice tijekom trudnoće. Ugovorom se mogu unaprijed dogovoriti stavovi o prenatalnoj dijagnostici, anomalijama fetusa ili prekidu trudnoće, ali konačnu odluku o medicinskim zahvatima na vlastitom tijelu donosi žena koja je trudna.

Gdje opet dolazimo do vrlo ozbiljnih konflikata. Ako se, primjerice, otkrije teška anomalija fetusa, budući roditelji mogu željeti prekid trudnoće, dok ga surogat-majka odbija. Ili obrnuto. Prema etičkim smjernicama američke reproduktivne medicine, njezino pravo da odlučuje o vlastitom tijelu ostaje na snazi bez obzira na ono što žele budući roditelji.

Zbog svega navedenog, ni među stručnjacima ne postoji konačan odgovor, u Americi, a kamoli u Njemackoj gdje je surogat majčinstvo kao što rekosmo zabranjeno.

Bilo kako bilo, Europsko društvo za humanu reprodukciju i embriologiju u svojim novijim etičkim preporukama smatra nekomercijalno surogatstvo prihvatljivim oblikom potpomognute reprodukcije u određenim okolnostima, ali naglašava potrebu zaštite svih uključenih: budućih roditelja, žene koja nosi trudnoću i, prije svega, djeteta.