Marina Vujčić: Kome je žena uvijek kriva?

Ovaj put vas upoznajemo s Marinom Vujčić iz Hrvatske, autoricom romana Sigurna kuća, knjigom koja je prevedena na njemački jezik "Sicheres Haus" - i koja je i u Njemačkoj i u Hrvatskoj na sebe skrenula pažnju jer govori o nasilju u braku - tačnije o nasilju koje se vrlo često, prečesto, pravda il ne vidi kada ga počine muškarci, što važi koliko za jugoistočnu Evropu toliku i za Njemačku, zapadnu Evropu, možemo slobodno reći. A šta ćemo kada žena ubije muža koji ju je zlostavljao? Možda je bolje pitanje ko je ta žena i o cemu razmislja u zatvoru?

Više o tome nešto kasniije od same autorice.

Prije toga razgovaram s našim književnim selektorom Davorom Korićem, koji će nas uvesti u cijelu priču, upoznati s biografskom pozadinom, skrenuti pažnju na druga važna djela Marine Vujčić.

Danas govorimo o knjizi „Sigurna kuća“ Marine Vujčić, istaknute hrvatske spisateljice, dramatičarke i književne urednice.

Marina Vujčić je jedna od najzanimljivijih suvremenih spisateljica u Hrvatskoj. Prvi put sam se upoznao s njenom literaturom na Sajmu knjiga u Leipzigu prije nekih desetak godina kada sam s njom razgovarao o njenom romanu „Susjed“ koji je dobio nagradu izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman 2015. godine. Od tada pratim njena literarna ostvarenja s velikim interesom, jer se radi o spisateljici koja bira zanimljive društvene teme, oblikuje uvjerljive, životne likove i piše jednostavnim, lako prijemčivim stilom.

Reci nam onda nešto više o njoj zbog našiih slušatelja koji do sada nisu čuli za nju.

Marina Vujčić je rođena je 1966. godine u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1989. godine diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i nakon toga je radila kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti i kao lektorica.

Bila je stalna suradnica Kazališta Ulysses, urednica u izdavaštvu, ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i voditeljica edukacijskog-kulturnog centra Kantun kulture u Trogiru. Danas radi kao književna urednica i voditeljica radionica kreativnog pisanja, ali prvenstveno se bavi pisanjem originalnih literarnih djela.

Kada se pojavila na književnoj sceni?

Prvi roman „Tuđi život“ objavila je 2010. godine, a do danas je objavila još šest romana. Roman „A onda je Božo krenuo ispočetka“ , koji je napisala 2014. je sljedeće godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Uslijedili su romani „Mogla sam to biti ja“ te već pomenuti „Susjed“ , zatim „Otpusno pismo“ (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), zatim „Pitanje anatomije“ (2017.), „Pedeset cigareta za Elenu“ (2019.) . 2024. godine je objavila knjigu dnevničkih zapisa „Stolareva kći“, kao i roman „Sigurna kuća“ koji preporučujemo našim slušateljima i svima onima koji prate naše podcaste. Prema ovom romanu Marine Vujčić na scenu Gradskog dramskog kazališta Gavella u Zagrebu krajem prošle godine postavljena je istoimena predstava. Kada govorimo o literarnim ostvarenjima Marine Vujčić treba napomenuti i njenu vezu s kazalištem.

Da li je i sama pisala dramske tekstove?

Da i to veoma uspješne i nagrađivane. 2014. godine je objavila dramu pod nazivom „Umri ženski“ za koju je dobila treću nagradu Marin Držić. 2020. godine ovu dramu insceniralo je Satiričko kazalište Kerempuh, a naredne godine je postvaljena i njena drama „Podmornica“, koja je takođe nagrađena trećom nagradom Marin Držić. Prethodne godine njen roman „Susjed“ postavljen je kao monodrama u izvedbi Vesne Tominac Matačić u Teatru Exit. Sljedeće godine s dramom „Plodna voda“ osvojila je prvu nagradu Marin Držić.

Po njezinom scenariju 2005. godine snimljen je animirani film "Kućica u krošnji". Film je naredne 2006. godine na Animafestu dobio Posebnu nagradu žirija, a na Međunarodnom festivalu filma i videa dobio je nagradu za najbolji scenarij u kategoriji animiranog filma.

Dakle prethodna decenija je moglo bi se reći decenija veoma plodnog literarnog stvaralštva Marine Vujčiić. Njen najnoviji roman „Sigurna kuća“, koji je objavila agilna izdavačka kuća Fraktura preveden je na njemački jezik, a hrvatska audioknjižara Book&Zvook snimila je ovaj roman kao zvučnu knjigu.

Zbog čega je roman Sigurna kuća toliko privlačan?

Prije svega zbog veoma osjetljive društvene teme i snažnog autorskog angažmana kao i zbog načina na koji je napisan. U romanu se radi o obiteljskom nasilju, problemu koji je veoma prisutan u Hrvatskoj, a Marina Vujčić ga tematizira na veoma originalan i sugestivan način. Glavni lik romana Lada Lončar, žena srednje životne dobi, nalazi se u zatvoru u Požegi gdje izdržava devetogošnju kaznu zbog ubistva supruga. Roman započinje reakcijama susjeda, televizijskih reportera, novinara, djelatnice Centra za socijalnu skrb, cvjećarke iz susjedstva, koji osuđuju ovaj čin i koji se čude kako se tako nešto moglo dogoditi, jer je Ladin suprug sveučilišni profesor ostavljao dojam savršenog muškarca, ljubaznog, mirnog i učtivog čovjeka.

Kako je Marina Vujčić uspjela da pri obradi ovako delikatne teme izbjegne moguće književne šablone i način pisanja karakteristkičan za novinske crne hronike?

U tom pogledu do punog izražaja dolazi spisateljska vještina Marine Vujčić. Ona svoju protagonisticu u dugim zatvorskim danima i noćima suočava sa svojim alter egom, koji u njenoj svijesti neprestano istražuje i preispituje kako je došlo do tog strašnog čina. Na potresan i veoma dojmljiv način ona postepeno proniče u psihologiju žrtve, ali isto tako i nasilnika, muža koji je iza zatvorenih vrata bio nemilosrdni i proračunati zlostavljač. Mirni i uglađeni sveučilišni profesor u kojeg se zaljubila, postepeno se razotkriva kao posesivni manijak koji svoju ženu u ime tobožnje ljubavi sve više izolira od majke, oca, sestre i prijateljica, onemogućava je da odlazi na posao i podvrgava je sve brutalnijem psihofiizičkom zlostavljanju, kroz svoje napade ljubomore, sumnjičenja za preljubu, izlive bijesa i tihu ignoranciju. Ovaj roman je filigranska literarna studija psihologije zlostavljača i unutrašnjeg svijeta zlostavljane žene, temeljna introspekcija nesretne protagonistice, koja nije u stanju da se na vrijeme pobuni, odbrani i izbavi iz tog ponižavajućeg položaja žrtve.

U psihologiji je poznat fenomen koji se naziva „švedski sindrom“ kada žrtva, zlostavljana osoba nije u stanju da se odupre zlostavljaču, nego mu se u potpunosti preda.

Da, kao žaba koja je kao hipnotisana pred zmijskim pogledom. Marina Vujčić ovim potresnim romanom koji djeluje veoma autentično, jer je temeljno istražila način na koji osuđenice izdržavaju zatvorsku kaznu, želi da ohrabri sve potencijalne žrtve nasilja da se na vrijeme odupru, da ne budu paralisane strahom, kako bi izbjegle krajnji očajnički akt samoodbrane kao što je ubistvo zlostavljača. Iako se radi o kompleksnoj, teškoj i mučnoj tematici, roman Marine Vujčić zahvaljujući njenoj spisateljskoj vještini i talentu se čita lako i brzo pa je vrijedan pažnje i čitanja.

Pročitaj nam na kraju kao i obično pred razgovor sa autoricom romana jedan karakterističan odlomak:

„Obično je žena u lokvi krvi. Obično onda novine pišu koja je ona po redu žrtva femicida te godine, koliki je to porast u odnosu na prošlu godinu i godinu prije nje, koje su institucije u sustavu zakazale. Obično onda pitaju susjede što su vidjeli i čuli, a susjedi obično kažu kako je on djelovao kao izuzetno miran čovjek, uvijek ih je sve lijepo pozdravljao i sigurno je bilo nešto što ga je navelo da pukne. Obično se spominje i kako je to učinio zato što ga je ona ostavila ili zato što je tražila skrbništvo nad djetetom ili zato što je našla drugoga ili zato što je imao PTSP – jer ne bi on to učino bez ikakva razloga. Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.“