Smrt Ratka Mladića: Kraj priče?

Stand: 01.09.2026, 17:13 Uhr

Maja Marić, Amir Sužanj, Filip Slavković, Amir Kamber

Kako se o pravomoćno osuđenom ratnom zločincu govori u BiH i Srbiji? Šta osjeća Fazila Efendić iz udruženja "Srebreničke majke" dok u Srebrenici neki najavljuju komemorativni skup za bivšeg generala. U susjednoj Srbiji jedni raspravljaju o mogućoj sahrani uz državne počasti, dok neki drugi, također u Srbiji, imaju druge probleme? Jesu li društvene mreže i političke rasprave ogledalo podijeljenog društva? Što otkriva pogled iz Njemačke? Maja Marić razgovara s Amirom Sužnjem i Filipom Slavkovićem.

Ne stišavaju se reakcije i rasprave nakon vijest o smrti Ratka Mladića, Pravomoćno osuđeni ratni zločinac, nekadašni general Vojske Republike Srpske, prošlog četvrtka je umro u haškom pritvoru u 84. godini izdržavajući doživotnu zatvorsku kaznu. O tome kakve reakcije i diskusije Mladićeva smrt danas izaziva u Bosni i Hercegovini i Srbiji danas razgovaram sa svojim kolegama, Amirom Sužnjem i Filipom Slavkovićem.

Smrt Ratka Mladića nije zatvorila jedno poglavlje novije europske povijesti  - kada su u pitanju ratni zločini tj. rat na prostorima bivše Jugoslavije. Baš naprotiv, ponovno je pokazala koliko se o tom poglavlju, više od trideset godina kasnije, govori potpuno različitim jezicima.

Nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske umro je u četvrtak u haškom pritvoru, pravomoćno je osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući teror nad stanovnicima opkoljenog Sarajeva.

Njegova smrt zato je odjeknula i daleko izvan zemalja bivše Jugoslavije. Ujedinjeni narodi podsjetili su da su presude međunarodnih sudova pravomoćne, da su činjenice njima utvrđene dio povijesnog zapisa te ponovno osudili negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca.

Njemački mediji vijest su uglavnom prenijeli bez velikih političkih reakcija, ali uz vrlo jasno podsjećanje na Mladićevu odgovornost za Srebrenicu i opsadu Sarajeva. Sasvim drugačije poruke stigle su, primjerice, iz Moskve, gdje se ponovno govorilo o navodnoj pristranosti Haškog tribunala.

Ali najveće razlike ponovno se vide upravo tamo gdje je Mladić ostavio najdublji trag: u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Dok jedni njegovu smrt doživljavaju prije svega kroz sjećanje na žrtve i činjenicu da je kaznu odslužio do kraja života, drugi ga i nakon smrti nazivaju generalom i herojem.

Što nam te reakcije govore o tome kako se danas gleda na ratove devedesetih? Najprije idemo u Sarajevo, gdje nas čeka naš dopisnik Amir Sužanj.

Nema sumnje, Amire, da je ova vijest izazvala najbrojnije reakcije u samoj Bosni i Hercegovini. Što  prenose bosanskohercegovački mediji?

Najviše interesovanja, sasvim očekivano, izazvale su reakcije udruženja porodica žrtava, naročito onih u Srebrenici. Njihovi predstavnici podsjećaju kako su iza Ratka Mladića i njegovog vojničkog puta ostali samo ubijanje, smrt i masovne grobnice u kojima su skončale hiljade ljudi, među njima i brojna djeca, koja nisu stigla ni da dočekaju da postanu punoljetna, nevini ljudi i zarobljenici... Zanimljivo je da, posebno u tim udruženjima, nema euforije i isticanja radosti. Predsjednica Udruženja "Srebreničke majke" Fazila Efendić podsjeća da su mnoge majke Srebrenice umrle, a da nisu dočekale da pronađu posmrtne ostatke svoje djece. A sve je to, kako kaže, djelo Ratka Mladića.

“Sad nek mu Bog sudi za sva zlodjela koja je napravio. Dosta je vremena živio u bjekstvu i trideset godina je živio duže nego naša djeca. Mnoge majke nisu ni dočekale da ukopaju svoju djecu, i one su umrle. Mnoga djeca su ostala bez svojih roditelja i to je nešto što je tužno, a sve je njegova ideja i naređenje i pod njegovom palicom. Nestalo je mnogo, mnogo djece, sinova, majke su ostale same, samo da plaču i tuguju za svojom djecom,a on je bio taj koji je naređivao da se u Potočarima sve ubije. Zna se šta znači zarobljenika ubiti, zarobiti i ubiti. To je nešto najstrašnije”.  

Bila je to prva reakcija iz srebreničkih udruženja obitelji žrtava. Amire, što je možda najvažnija poruka u njihovim reakcijama?

Najveća satisfakcija žrtvama je spoznaja da je Mladić umro u Hagu izdržavajući doživotnu kaznu za genocid i najteže zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Njegova smrt ne mijenja sudski utvrđene činjenice niti umanjuje odgovornost za počinjene zločine, ali predstavnici udruženja žrtava podsjećaju na ulogu Srbije u njegovom skrivanju koje je trajalo više od 15 godina. Almasa Salihović iz Memorijalnog centra Srebrenica kaže da smrt osuđenog ratnog zločinca ne završava obavezu preživjelih da nastavljaju govoriti o onome što se dogodilo u Srebrenici. Prema njenim riječima, potrebno je nastaviti insistirati na činjenicama i zločine nazivati pravim imenom.

“Nadamo se da će ga svijet pamtiti kao zločinca koji je poslao u smrt hiljade ljudi, ne samo u Srebrenici, nego u mnogim gradovima širom naše Bosne i Hercegovine”.

Pretpostavljam, Amire, da je bilo i mnogo reakcija političara u Sarajevu?

Da, reagovali su doslovno svi politički lideri, funkcioneri u državnim i entitetskim institucijama, predsjednici stranaka sa sjedištem u Sarajevu i mnoge druge javne ličnosti. Među tim reakcijama bilo je i nekoliko onih koje nisu primjerene ljudima na funkcijama, ali sve one su uglavnom sa istom porukom - Ratko Mladić je dobio zasluženu kaznu, ali iza njega ostaje njegov politički projekat, koji je desetine hiljada ljudi otjerao u smrt, a stotine hiljada u izgnanstvo. Neki od političkih predstavnika ističu kako sadašnji politički stavovi funkcionera iz Republike Srpske, ali i Srbije, jasno pokazuju da će negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca biti nastavljeno jer, kako kažu, velikosrpski državni projekat i danas živi. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović ističe da je pravda zadovoljena i činjenicom da Mladić nije pušten iz haškog pritvora zbog narušenog zdravlja, što su tražili predstavnici Srbije i Republike Srpske, jer bi to bila još jedna uvreda za žrtve.

“On će biti crnim slovima upisan u historiju i Bosne i Hercegovine i Evrope i svijeta. U ovom trenutku moje misli su posebno sa  žrtvama, njihovim porodicama i sa svim građankama i građanima Bosne i Hercegovine, koji nose posljedice agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i počinjenog genocida nad Bošnjacima. Mi kao Bosna i Hercegovina ipak se moramo okrenuti budućnosti, čuvati istinu, boriti se za pravdu i educirati nove generacije na način da se genocid, zločini protiv čovječnosti i drugi ratni zločini nikada i nikome više ne ponove”.

Spomenuo si stavove političkih predstavnika iz Republike Srpske. Kako je u tom entitetu dočekana vijest o odlasku jednog od dvojice najodgovornijih za genocid i zločine u Bosni i Hercegovini?

Očekivano. Politički funkcioneri iz  vlasti i opozicije i boračke organizacije nastavili su narativ o Mladiću kao borcu za srpski narod, koji je, kako kažu, vodio vojsku Republike Srpske u vrlo teškom vremenu. Održani su i pomeni, skupovi na kojima su učestvovali gotovo svi politički i stranački funkcioneri u tom entitetu. Predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata i neformalni politički gospodar Republike Srpske Milorad Dodik poručio je da, kako kaže, narodu niko ne može zabraniti da pamti Mladića.

“Otišao je čovjek koji je nesumnjivo obilježio jedno vrijeme kada je ovdje bilo nestabilno, teško, koji se stavio na čelo naroda, vojske. Neki žele da ga ovaj narod ne pamti, ali narodna sjećanja apsolutno ne možete zabraniti, ne možete ga eliminisati. Ostaće, naravno, u istoriji zapisan kao komandant Vojske Republike Srpske. U svakom slučaju, za Ratka Mladića, koji je za neke zločinac, a za srpski narod je ono što ga taj narod doživljava, velika je ličnost, čovjek koji je branio narod, tako će i biti upisan”.

Da li se ovakve poruke među Bošnjacima doživljavaju kao veličanje ratnih zločinaca?

Naravno. Većina političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu, ali i brojne javne linosti, pravnici i analitičari već godinama upozoravaju da je na djelu institucionalno negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločina, koje sistemski provode institucije Republike Srpske, u čemu im zdušno pomaže Srbija. Mnogi smatraju da su upravo političke strukture u tom entitetu odgovorne zbog sve jačih tendencija negiranja genocida. Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković, koji je i sam kao dijete preživio genocid u Srebrenici, upozorava da institucije Republike Srpske i Srbije sistemski vaspitavaju mlade generacije, koje ni vremenski ne mogu imati nikakve veze s genocidom, da odrastaju u ambijentu negiranja genocida. To je, kako kaže, opasna tendencija koja od mladih ljudi pravi nacionalistički orijentisane osobe, kojima se od rane mladosti osuđeni za najteže ratne zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata prikazuju kao heroji i žrtve Haga i međunarodne zajednice.

“Dakle, ovo je apsolutna politička odgovornost iz razloga što su godinama unazad, pa evo, ako hoćete i trideset i više godina od kraja rata, upravo politike kreirale ambijent u kojem se pokušao stvoriti narativ da je biti Ratko Mladić, ustvari, herojski čin i da se to slavi, veliča. Dakle, vi sada stvarate neke nove generacije na lažnom narativu u kojem upravo vlasti ovog entiteta, pa evo i susjedne Srbije, kreiraju ambijent u kojem upravo oni ohrabruju te ultranacionaliste ili ultranacionalističke pokrete u kojima se stvara, pokušava se stvoriti narativ u kojem bi to bilo prihvaćeno normalno”.

Treba na kraju napomenuti još jedno važno mišljenje, koje se može čuti u intelektualnim krugovima. Zamislite kakva bi bila sudbina Njemačke da su vlasti nakon Drugog svjetskog rata institucionalno negirale genocid i zločine počinjene u ime njemačkog naroda i da su odgajale mlade generacije Nijemaca u duhu veličanja zločinaca!

Hvala Amire. Više o tome kako su reagirali u susjednoj Srbiji, zna moj kolega Filip Slavković koji se prije dva dana vratio iz Srbije. Filipe,Mladić je u zatvoru u Haagu umro u četvrtak, kako si ti reagirao na tu vijest?

Iskreno, Majo, prešao sam na sledeću... Ratko Mladić je bio već star i pre svega veoma bolestan čovek. Od kako je pravosnažno osuđen pre pet godina preživeo je, pored ostalog, par moždanih udara, poslednji upravo početkom avgusta. Stoga vest da je preminuo 26. avgusta zaista nije bila iznenađujuća. Mislim da je i većina ljudi u Srbiji tu informaciju primila upravo tako: bez emocija.

Ali u medijima i među političarima smrt Ratka Mladića je izazvala burne i reakcije i emocije.

To je tačno i odnosi se prvenstveno na političare koji su bili u različitim krugovima srpske vlasti u vreme rata u Bosni i Hercegovini kao i na mediji koji su sa tim političarima u direktnoj sprezi. I te reakcije su bile, uprošćeno rečeno, na nivou izjava i izveštavanja koji su delom vladali u vreme tih ratova prilikom raspada bivše Jugoslavije. Međutim – ovo je samo moj utisak, nije potkrepljen ni anketama niti drugim stručnim analizama – uz mnogo više finansijskih i tehničkih sredstava koje ti mediji danas imaju na raspolaganju u poređenju sa devedesetim godinama prošlog veka, kao i zapravo mnogo razrađenijim metodama propagande, većina ljudi, to je moje zapažanje, nije pokazala te velike emocije. Ok, osim, naravno, po tzv. socijalnim mrežama, ali to bi možda u ovom slučaju trebali ostaviti na stranu jer je tu situacija dosta nepregledna, neobjektivna, politički manipulativna, tu svako često vidi ono što želi da vidi.

Šta si konkretno primjetio i zabilježio, šta se govorilo u široj javnosti ili među običnim ljudima?

Pre svega, život je nastavio da teče onoliko normalno koliko se za aktuelnu situaciju u Srbiji može reći da je normalna, imajući u vidu političke tenzije i nasilje koje je u raznim vidovima prisutno na ulicama. Za veliku većinu ljudi u Srbiji važnije od smrti Ratka Mladića bile su dugotrajne vrućine, požari ili ponovo pojačane napetosti u iščekivanju raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora koje je najavio predsednik države Aleksandar Vučić. Jer, to direktno utiče na njihovo zdravlje, na njihovu ekonomsku odnosno finansijsku situaciju te na to koliko se ljudi dobro osećaju u svojoj sredini, da li smatraju da su bezbedni, koliko slobodno mogu da se izražavaju… To što je Mladić umro većina je, barem prema mom posmatranju u tih prvih nekoliko dana, propratila sleganjem ramenima i komentarima koji se čuju i inače kada se govori o našim ratovima od pre tri decenije.

Koji su to najčešći komentari?

Bez namere da komentare poređam po učestalosti ili važnosti, to bi bili sledeći stavovi: da su svi ratovi u bivšoj Jugoslaviji generalno bili pogrešni i uzaludni, da su sve strane u jugoslovenskim ratovima činile zločine ali da se Međunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu politički upravljalo kako bi osudio prvenstveno srpske počinioce odnosno da nisu ni izdaleka dovoljno kažnjavani oni koji su činili zločine nad Srbima, da su pogotovu presude protiv pojedinih političara iz toga vremena neopravdane jer su osuđeni zvaničnici koji nisu imali udela u ratnim zločinima... Ako se držimo konkretno primera Ratka Mladića, odnos šire javnosti prema njemu se možda može videti iz terminologije koja se koristi uz njegovo ime: gotovo je jednako mali broj ljudi koji Mladića zovu ratnim zločincem kao i onih koji ga zovu herojem. Veći je broj onih koji uz njegovo ime koriste čin general dok je vrlo mali broj ljudi koji za zločin u Srebrenici, kojim je Ratko Mladić prema presudi direktno komandovao, nazivaju genocidom. Česte su ocene da je pored krivice za zločine imao i zasluge za vojne uspehe odnosno da je možda kršio ratno-vojno pravo prema Bošnjacima ali da je od zlodela štitio srpske civile u Bosni i Hercegovini. Sve to se odnosi na stavove većinskog tj. srpskog stanovništva u Srbiji. Ali u toj zemlji žive i Bošnjaci i Albanci i Mađari i Romi ili ukupno 20 odsto etničkih manjina koje na ratove i konkretno ulogu Ratka Mladića gledaju sasvim drugačije.

A kakav su konkretno pogled na život i djelo odnosno nedjela Ratka Mladića nudili mediji u Srbiji?

Razlike su tu bile ogromne. Malobrojni nezavisni i oni mediji koji su kritički nastrojeni i prema već skoro deceniju i po vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS) i prema u ratno vreme vladajućim Socijalističkoj partiji Srbije i Srpskoj radikalnoj stranci, SPS i SRS, prenosili su delove iz biografije Ratka Mladića kao iz presude koja mu je pred međunarodnim sudom u Hagu izrečena. Mnogo je, međutim, više medija koji su pod kontrolom vladajućeg kruga oko šefa države Aleksandra Vučića i oni su delom negirali ili umanjivali zločine za koje je Mladić odgovoran odnosno isticali to što je on umro teško bolestan a osamljen u zatvorskoj ćeliji, gotovo kao nevini mučenik. Zapravo su ti mediji i koristili neku mešavinu verske i huškačke terminologije jer su jedni govorili da se general upokojio s krstom na grudima a drugi da je zverski ubijen u Hagu; a najčešće i jedno i drugo tj. u onim najneprofesionalnijim medijima sve to, uz korišćenje smrti Ratka Mladića za lažne optužbe na račun Vučićevih političkih protivnika.

Sam Vučić, koji je ranije prisustvovao komemoracijama u Srebrenici i izražavao žaljenje zbog ratnih zločina koje su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, sad je prije svega kritizirao tzv. Mehanizam u međuvremenu zatvorenog Tribunala u Hagu koji Mladiću nije dozvolio da posljednje dane provede u Srbiji.

...nakon što je posle moždanih udara bilo postalo praktično izvesno da će uskoro preminuti. Niže pozicionirani predstavnici vlasti u Beogradu jesu delom izazvali kontroverze, recimo ministar odbrane koji je tvrdio da će Ratko Mladić u Srbiji biti sahranjen uz vojne počasti. Oštrije su se izražavali oni nacionalistički političari i aktivisti koji ne učestvuju direktno u vlasti ali su praktično zagovarači politike Aleksandra Vučića. Uglavnom su to istovremeno i zastupnici raskida svih odnosa Srbije sa Evropskom unijom i okretanja Rusiji.

Ali ako su mediji koji su i sada veličali Ratka Mladića u Srbiji u velikoj većini, i oni svakako kreiraju i javno mnijenje, zašto onda smatraš da većina građana ne podržava takve stavove o Mladiću?

Većina ljudi u Srbiji više uopšte ne veruje medijima a sve manje ljudi uopšte konzumira klasične medije. Nisu, naravno, mediji jedini koji utiču na javno mnjenje. Recimo, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) neki sveštenici su se molili za tzv. pokoj duše Ratka Mladića. To sve naravno utiče na izgrađivanje stavove kod ljudi. Ipak, prilike su se izmenile, i političke i društvene ali i na medijskoj sceni. Dok su reakcije na Mladićevu smrt još odjekivale, u subotu, Aleksandar Vučić, koji već sad praktično vodi predizbornu kampanju, posetio je Užice. Uoči njegovog govora u centru tog grada, na koji su kao publika dovezeni sledbenici SNS-a iz drugih gradova, desetine muškaraca koji su nastupali kao civilno obezbeđenje skupa fizički su napali građane koji su sedeli u baštama kafea u okolini trga. Snimci na društvenim mrežama na kojima se vidi kako deset nasilnika besomučno udara čoveka koji već leži na zemlji pretučen, sve to u centru Užica bez reakcije policije, izazvali su kod mnogih ljudi osudu i ogorčenje. Veza sa Ratkom Mladićem ovde je bila u tome, što su oni koji su tukli delom nosili kožne prsluke sa Mladićevim likom na leđima. A to je onda asocijacija koju veći deo stanovništva ima sa ovim bivšim generalom na kraju sedmice u kojoj je umro: da ga podržavaju nasilnici te da je i on sam verovatno ipak bio nasilnik kojem se ne bi trebalo klanjati.

Helsinški odbor za ljudska prava upozorio je danas da se u Srebrenici priprema skup povodom Mladićeve smrti, na poziv organizacije koja se naziva "Srpska Srebrenica". Iz Odbora poručuju da bi održavanje takvog skupa upravo na mjestu genocida predstavljalo novi primjer povijesnog revizionizma.

A pitanje kako će Ratko Mladić biti sahranjen već je preraslo granice Srbije i regije. Nakon izjave srpskog ministra pravde Nenada Vujića da bi Mladić trebao biti sahranjen uz najviše državne počasti, reagirala je i Europska komisija. Poručuju: veličanju ratnih zločinaca nema mjesta ni u Europskoj uniji ni među zemljama koje žele postati njezine članice. Njemački tjednik Die Zeit još je oštriji. Eventualnu državnu sahranu Mladića naziva skandalom i dokazom da Aleksandar Vučić ne može biti pouzdan partner Europske unije.

Ali nakon svih reakcija koje smo čuli danas ostaje još jedno pitanje. Ako ste posljednjih dana otvorili Facebook, Instagram, TikTok ili X, mogli ste steći dojam da se gotovo čitava regija ponovno podijelila u dva nepomirljiva tabora. Ali jesu li društvene mreže zaista ogledalo društva? Algoritmi nam ne pokazuju nužno ono što misli većina. Pokazuju nam ono što izaziva reakciju. A u slučaju Ratka Mladića to su često upravo najglasnije, najradikalnije i najprovokativnije poruke. To ne znači da veličanje ratnih zločinaca nije stvaran društveni problem. Mladićevi lik i ime pojavili su se posljednjih dana na transparentima i nogometnim tribinama, a sada se govori i o skupu u Srebrenici. Ali iz broja komentara, lajkova i objava teško možemo zaključiti koliko ljudi zaista dijeli te stavove.

Možda je zato nakon smrti Ratka Mladića važnije pitanje od toga što se piše na društvenim mrežama, što će napraviti institucije. Hoće li se ratni zločini nazivati ratnim zločinima, hoće li se poštovati sudski utvrđene činjenice i gdje će društvo povući granicu između sjećanja na jednog čovjeka i veličanja onoga za što je pravomoćno osuđen.