Izložba „Devedesete, lično“ - emocije kao novi jezik

Devedesete godine prošlog stoljeće za narode bivše Jugoslavije predstavljaju posebno teško povijesno razdoblje kroz koje je većina prolazila manje ili više tragično. Povijesničari se tek djelomice njime bave ali zato već nekoliko godina u Beogradu postoji projekt Muzeja 90-tih koji održava sjećanje na to burno razdoblje. Najnovijom izložbom pod nazivom "Devedesete, lično" voditelji projekta daju priliku tridesetak poznatih osoba s područja bivše jugoslavije da osobnim pričama dočaraju svoja iskustva

U ratovima u devedesetima na području bivše Jugoslavije je prema nekim procjenama, poginulo između 130 i 140 tisuća ljudi. Oko četri milijuna ljudi je bilo prisiljeno napustiti svoje domove od čega mnogi trajno.

No čak i oni koji nisu bili direktno pogođeni gubicima u krugu obitelji i prijatelja, a živjeli su u tom dijelu Europe u devedesetima, imaju neku svoju priču vezanu uz povijesne događaje ali na osobnoj razini.

Muzej 90-tih u Beogradu, o kojem smo već govorili u ovom podcastu, upravo kroz emotivne osobne priče pokušava oživjeti tu atmosferu u razdoblju o kojem, pogotovo nadolazeće generacije, znaju sve manje i manje.

Koncept nije novi, njime se već desetljećima recimo, služe memorijalni centri u znak sjećanja na Holokaust ali je prilagođen podneblju kojim se bavi.

Najnoviji projekt ovog muzeja zove se "Devedesete, lično" i donosi osobne priče 37-ero javnosti poznatih imena iz ovog desetljeća. Među tim poznatim imenima se nalaze i Boris Dežulović,Vladimir Arsenijević, Veton Suroi ili nedavno preminula spisateljica Slavenka Drakulić, da spomenem samo neke.

U Beogradu u ovim vrelim ljetnjim danima pažnju javnosti izaziva izložba u Muzeju devedesetih „Devedesete lično“. Ona, kako autori navode istražuje kako su ljudi iz različitih dijelova nekadašnje Jugoslavije doživjeli devedesete godine i kako su se velike istorijske promjene odrazile na njihove živote. Izložbu je posjetio i naš dopisnik iz Srbije, Aleksandar Timofejev, pa ga pitamo o čemu je riječ i postoji li zaista takvo interesovanje?

Odmah da kažem da, postoji. Ja sam pre nekoliko dana ponovo bio na izložbi „Devedesete lično“ koja je otvorena pre oko mesec dana i mogu vam reći da je tokom mog boravka radnog dana pre podne pri beogradskoj temperaturi od 35 plus stepeni istina ne baš velik Muzej devedesetih bio pun. Zanimljivo je da takva izložba koja je topla, lepa, zanimljiva, ali u isto vreme i tragična, jer kako drugačije nazvati sve ono što se u ovom regionu tada dogođalo, i danas posle više od trideset godina izaziva toliko interesovanje.

O kakvoj izložbi je reč?

Autori izložbe, istovremeno i osnivači Muzeja devedesetih koji u stalnom prostoru p ostoji nepune dve godine, poznata istoričarka i profesorka Univerziteta u Beogradu, Dubravka Stojanović, Dejan Ubović i Igor Štiks, pisac i politički filozof čija se zanimljiva biografija kreće između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, pozvali su poznate ljude, pre svega umetnike, borce za ljudska prava i antiratne aktiviste iz čitave nekadašnje Jugoslavije da otkriju deo svoje intime i nekim izloženim predmetima ili pričama praktično oboje šta su za njih bile devedesete godine lično. Tako su i nazvali izložbu i sada je tu sklop tragičnih, duhovitih, bizarnih i toplih ljudskih priča, svakako svedočanstava kroz koje smo devedestih svi zajedno, ali svako na svoj način prošli.

Ko su akteri izložbe i izdvaja li se nešto posebno?

Najteže je reći izdvaja li se nešto posebno u zbiru svih tih emocija. Između ostalih, a teško je sve pogrojati, svoje lično iz devedesetih izložili su Vladimir Arsenijević, Boris Buden, Rumena Bužarovska, Slavenka Drakulić, Ana Đurić Konstrakta, Viktor Ivančić, Miljenko Jergović, Marko Šelić Marčelo, Mila Turajlić, Boris Dežulović, Suada Kapić, Boro Kontić, Goran Marković, Rajko Grlić, Mirela Priselac Remi, Antonela Riha, Veton Suroi, Svetlana Slapšak...  i brojni drugi autori i javne ličnosti iz regiona. Kako kažu autori: „Neki od njih su morali devedestih da napuste svoje zemlje i gradove, da promene zanimanje, da se angažuju u politici ili na ulici, da traže kreativne izlaze iz situacije koja im je bila nametnuta, da otkriju nove talente, države i kontinente ili da, u svemu što ih okružuje, pronađu ljubav ili prijateljstvo“.

Saša, možeš li nam prenijeti malo „mirisa“ izložbe. Postoji li nešto što je na tebe ostavilo najjači utisak.

Dosta toga sam fotografisao, tako da će naši slušaoci i pratioci moći i vizuelno da dobiju iskustvo izložbe putem našeg sajta i društvenih mreža. Nemoguće je izdvojiti jednu stvar. Meni su jako  na primer upečatljive priče poput one kako je pod artiljerijom i snajperima u Sarajevu Boro Kontić, čuveni novinar, uspeo da osmogodišnjem sinu za Božić nabavi lego kockice i tako ga podrži u ideji da Deda Mraz i pored svega na njega nije zaboravio. Kako je mama rediteljke iz Beograda Mile Turajlić, poznata aktivistkinja pokojna Srbijanka Turajlić devedestih od jedne zamrznute pomorandže uspela da napravi deset litara soka, i tako ćerki organizuje zbog nemaštine gotovo propali dečiji rođendan. Pa zašto je Miljenku Jergoviću jedan orah koji je sa drveta pao ispred njega godinama posle rata bio svojevrsna amajlija od koje se nije odvajao. Ili zašto je sociologu Mitji Velikonji tada jako važna bila kutija cigareta „57“, poznata pod originalnim nazivom na slovenačkom: „Sedam in pedeset“ koje su se tada pakovale sa filterom, kako se govorilo: „Na dole“. Zašto je poznatoj novinarki Antoneli Riha Radio B92 bio „Sigurna kuća“ tokom devedestih. Kako je Slavenki Drakulić, hrvatskoj spisateljici  rat iz Švedske doveo životnog saputnika, a kako je umetniku Urošu Đuriću minijaturno „Maršal“ pojačalo obeležilo važne životne trenutke uz kratku opasku:“ ....beš mi mater ako znam kako sam sve to preživeo. Ne pitaj me ništa“. Konačno, važni eksponati na izložbi su i nekoliko starih audio kaseta, od Azre do Prodidžija koje su nekim zanimljivim ljudima obeležile taj period, svaka na svoj način.

Kakve emocije izložba izaziva?

Različite. Najintenzivnije logično kod nas, a ovde mislim na ljude iz regiona koji smo to vreme živeli i prepoznajemo ga u svim detaljima. Stranci mogu da vide neke artefakte. Zanimljivo je kako će je čitati mladi. Planiram da ponovo na izložbu odem sa ćerkama koje sada imaju nešto manje godina nego ja u to doba. Da pogledaju pa da posle pričamo o tome. Nisam siguran koliko će im baš sve biti jasno, ali vredi probati.

Saša, rekao si mi da je kuriozitet i samo mjesto na kom se Muzej devedesetih nalazi?

Jeste, zanimljivo je. Naime zgrada u kojoj je smešten Muzej devedesetih se nalazi u samom centru Beograda, u prvom praktično komšiluku Predsedništva Srbije, što znači i parka koji je već više od godinu dana od pristalica režima pretvoren praktično u paramilitarnu naseobinu koju građani u šali ali i pogrdno zovu „Ćacilend“. Ljudi koji tamo borave, siguran sam, sa nimalo simpatija gledaju na ovaj Muzej i izložbu koja se održava u njemu.

Konačno, do kada je otvorena izložba?

Izložba će trajati tokom čitavog leta. Planirano je da se postavka ne menja do 15.09., tako da ako vas put do tada nanese u Beograd, moja je topla preporuka da je posetite.